Devetnaestog marta 2011. godine Mjesec je bio na samo 356.577 kilometara udaljenosti od Zemlje.
Supermjesec je pojava kada se poklope pun mjesec i najbliži prilaz Mjeseca ka Zemlji na svojoj eliptičnoj orbiti, čime se dobija najveći prizor lunarnog diska koji se može vidjeti sa Zemlje. Tehničko ime za ovaj događaj je perigej-sizigij sistema Zemlja-Mjesec-Sunce. Ovaj termin nije astronomski, već vuče korjene iz savremene astrologije.
Veza između Mjeseca i okeanskih talasa dovela je do vjerovanja naučnika da fenomen može biti povezan s povećanim rizikom za zemljotres i vulkanske erupcije, ali za sada još uvijek nema ubjedljivih dokaza za tako nešto.
Udaljenost Meseca od Zemlje varira svakog mjeseca približno između 357.000 i 406.000 kilometara zbog eliptične orbite oko Zemlje (udaljenost se računa od centra do centra). Prema navodima Nase, pun mjesec na perigeju (tački na putanji nebeskog tijela oko Zemlje u kojoj je tijelo najbliže Zemlji) je do 14 odsto veći (površinski, a čak 7 odsto veći u prečniku) i 30 odsto svjetliji nego onaj na najdaljoj tački (apogeju).
Termin "supermjesec" iskovao je astrolog Ričard Noul 1979. godine definišući ga kao: "...mlad ili pun mjesec koji se javlja kada je Mjesec najbliže ili veoma blizu (u okviru 90 odsto) svog najbližeg prilaza Zemlji u orbiti (perigeju). Ukratko, Zemlja, Mjesec i Sunce su poravnati, sa Mjesecom najbližim Zemlji." Noul je takođe tvrdio da Mesec izaziva "geofizičke stresove" tokom perioda supermjeseca i nikada nije rekao zašto je baš 90 odsto izabrano kao odrednica.
Bonus video:
