Laganim kretanjem, kilometar na dan ili još sporije, lava ne haje za ljude i beskompromisno osvaja teritoriju stvarajući novi reljef. Da li je iko može zaustaviti?
Uz izvještaje o masovnim zločinima, kraljevskom vjenčanju i sukobima u Gazi, mediji u pregledima svjetskih vijesti donose izvještaje i o dramatičnim eksplozijama na havajskom vrhu Puʻu ʻŌʻō. Ovaj aktivni, kupasti vrh Kilauea vulkana nalazi se na njegovom istočnom procepu.
Kilauea je, naime, tokom maja 2018. prestala da bude vrela, svijetleća atrakcija za turiste i pokazala svoju mračnu vulkansku ćud. Inače, erupcija na Kilauea zapravo bez prekida traje još od 1983. godine i imala je više od 60 manje ili više dramatičnih epozoda, od kojih se najstrašnija dogodila 1990. kad je lava prekrila čitava dva grada.
Sada Kilauea opet vrlo intenzivno ispušta dio Zemljine vrele utrobe. Nakon serije potresa, spuštanja jezera magme u krateru Puʻu ʻŌʻō, potonje eksplozije i silnih oblaka pepela i otrovnih gasova, lava danima i nedjeljama, sasvim nezaustavljivo, u više tokova, putuje kroz oblast Puna na jugoistoku ostrva Havaji.
Vulkanolozi objašnjavaju da tok lave neće stati sve dok se ona bude hranila magmom koja ističe iz Kilauea kratera. Prije ili kasnije lava će stići do obale kada će u kontaktu sa okeanskom vodom, u čudovišnom oblaku pare početi da se pretvara u stenu – na ovaj način je Kilauea već stvorila Havajima hektare novog kopna.
Temperatura lave je viša od 1000 stepeni Celzijusa i prije nego što se ohladi, ona uništava doslovno sve na šta naiđe. Rastinje, kuće i putevi bivaju sprženi, a potom sahranjeni ispod novonastale vulkanske stijene.
Prema legendi iz 17. vijeka stanovnici Sicilije su pokušavali da preusmjere lavu iz vulkana Etna kopanjem kanala kroz koje bi lava prošla, ali se taj pokušaj neslavno zavšrio sukobom meštana dva suprotstavljena sela koja nijesu mogla da se dogovore oko putanje. I bez toga, naravno, poduhvat ne bi uspio jer lava bira putanju vrlo nepredvidljivo.
Američki general Džordž Paton koji će se kasnije proslaviti tenkovskim operacijama u Drugom svjetskom ratu, pukušao je 1935. upravo na Havajima da minira “oplatu” oko lave, kako bi time omogućio da se vrela unutrašnjost brže ohladi i tok lave zaustavi. Poduhvat je propao jer je lava vrlo brzo ispunila kratere od bombi i nastavila svoj put.
Jedno od korišćenih rješenja su i vodeni topovi, popularni kao ideja sedamdesetih godina. Voda uspijeva da ohladi vrelu lavu i pretvori se pritom u paru. Međutim, količina potrebne vode je ogromna. Pritom, ako se erupcija u međuvremenu ne zaustavi, lava neće prestati da dolazi, ma koliko njeni djelovi bilo ohlađeni i okamenjeni.
Na Siciliji se više puta pokušalo i sa kopanjem zaštitnih kanala i podizanjem barijera, ali takođe bez stvarnih uspjeha – vulkanska lava može da lako savlada i prepreke koje su 18 metara visoke i široke 10 metara.
Ma kako djelovalo kao efikasno rješenje, ne pomažu ni barijere od armiranog betona za preusmjeravanje toka lave – nastavljajući dalje, lava doslovno guta svaki betonski zid, koliko god bio veliki.
Laganim kretanjem, kilometar na dan ili još sporije, lava ne haje za ljude i beskompromisno osvaja teritoriju stvarajući novi reljef. No, čim erupcija prestane, sve se obnavlja – buldožeri pokušavaju da ponovo probiju ulice i puteve kroz vulkansku stenu, ljudi grade nove kuće, a vegetacija brzo ponovo oživljava u plodnom tlu oko vulkana.
Izvor: Nauka kroz priče
Bonus video:
