Esad Kočan nije dobitnik mnogih priznanja, jednostavno zato što posrnula društva ne nagrađuju bolje od sebe nego bi ih radije ubili, ako bi to moglo proći nekažnjeno. Jer, on predstavlja ogledalo u kojem svi koji su se u posljednjih četrdeset godina ogrešili prvo o ljudski, a potom i pisani zakon, ne žele da vide svoje nakazno lice. Kad god sretnu Kočana oni bi da razbiju ogledalo. Zamišljam kako će to biti tek nakon objavljivanja knjige „Naša Rijeka“!
Erudita filozofske provinijencije, Esad Kočan pisac, u duši nosi svaki proživljeni dan od detinjstva kada se formirao kao ličnost, preko mladosti u kojoj je imao profesora Ferida Muhića kao nepresušan uzor za razvoj slobodne misli, koja ga je učinila moralnom vertikalom, i zrelosti koju je stavio u funkciju borbe za istinu, za pravo čoveka na dostojanstven život.
Posle knjige „Iza prašine“ potajno sam se nadala da će jednom napisati baš „Našu rijeku“. Nakon šest godina Kočanovog napornog rada pojavila se! Izvajana do savršenstva neodoljivo me podseća na Rodenovog „Mislioca“. „Hadrijanovi memoari“ Margarit Jursenar, koje je klesala dvadeset četiri godine, bila je jedina knjiga u mom životu bez ijedne suvišne reči, sve dok „Naša Rijeka“ nije stala uz nju.
Možda će se u krugovima čitalaca ovo Kočanovo remek delo zvati i moja knjiga, jer svako ko je pročita čistog srca i duše prihvatiće je kao knjigu svog životnog vjeruju.
Ja ću joj se vraćati do kraja života kao svojoj knjizi.
Svetlana BROZ
Bonus video:
