U Crnoj Gori neriješeno je dvije trećine napada na novinare. Da nema napretka u oblasti slobode medija, upozorila je Evropska komisija, a prema izvještaju Reportera bez granica Crna Gora je na 103. poziciji - u regionu je gora samo Makedonija.
Ubistvo glavnog urednika Dana Duška Jovanovića, pokušaj ubistva Tufika Softića, prebijanje Mladena Stojovića i Željka Ivanovića, napad i prijetnje Oliveri Lakić, bombaški napad na redakciju “Vijesti” - samo su neki od slučajeva koji ili nijesu uopšte, ili su samo djelimično procesuirani i riješeni.
Zajedničko u svim napadima je da do nalogodavca nadležni organi nijesu stigli.
Najozbiljnije napade pretrpjeli su novinari i mediji koji su oštro kritikovali vlast, istraživali korupciju ili organizovani kriminal.
Nikada nije utvrđena odgovornost državnih službenika koji su opstrukcijom istraga najtežih slučajeva obezbijedili nekažnjivost, a pojedini koji su sprovodili sporne istrage napredovali su u karijeri.
Dva novinara dobila su policijsko obezbjeđenje - Tufik Softić, koji je dva puta napadnut, 2007. i 2013. godine, i koji je s policijskom pratnjom živio od februara 2014. do momenta kada je podnio tužbu protiv države zbog nedjelotvornih istraga, kada je policija procijenila da mu obezbjeđenje više ne treba i Olivera Lakić, kojoj je prijećeno i koja je napadnuta 2012. godine, a koja je otkazala policijsku pratnju poslije dvije godine i sedam mjeseci.
U izvještaju “Procesuiranje napada na novinare u Crnoj Gori” koji je uradila Akcija za ljudska prava (HRA) se ističe da je do oktobra 2016. godine prijavljeno i procesuirano 55 slučajeva, od kojih 34 nijesu riješena.
“Polovina procesuiranih napada bila je usmjerena protiv “Vijesti”, direktora, urednika, novinara i imovine”, piše u izvještaju HRA.
Od najtežih napada rasvijetljen je samo jedan - prebijanje novinarke “Dana” Lidije Nikčević u januaru 2014, do koga je došlo zbog njenog istraživanja i izvještavanja o povezanosti lokalne firme sa trgovinom marihuane, što je bila tema od lokalnog značaja.
U ostalim teškim slučajevima, koji nisu rasvijetljeni, žrtve su izvještavale o sumnjama na kriminal na državnom nivou.
Lakićeva meta napada i prijetnji od 2011.
Lakićeva je u martu 2012. godine pretučena na istom mjestu na kome je preksinoć ranjena, ispred ulaza zgrade u kojoj živi.
Njoj je dva puta prijećeno godinu prije toga - krajem januara i početkom februara 2011. godine, zbog serije tekstova koje je objavila u “Vijestima” o navodno nelegalnoj proizvodnji i krijumčarenju cigareta.
U maju 2014. godine dobila je prijetnje od osoba bliskih muškarcu koji ju je napao 2012. godine.
Za prijetnje i napad na novinarku Lakić minimalno su kažnjene samo dvije osobe.
Na male kazne zatvora su osuđeni Slavko Musić koji joj je prvi prijetio 2011. godine, zaposlen kod vlasnika fabrike ”Tara” i Ivan Bušković, napadač iz 2012. godine.
Nakon napada 2012. Lakićeva je javno optužila tadašnjeg direktora Uprave policije Veselina Veljovića da stoji iza prijetnji i napada na nju.
Veljović je u međuvremenu izjavio da je Bušković osuđen samo zato što je policija lažirala i skrivala dokaze, pa je Lakićeva 2. novembra 2013. godine podnijela krivičnu prijavu tražeći da se ispitaju te tvrdnje.
Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici je formiralo predmet i počelo izviđaj o čijem ishodu ni novinarka, ni javnost do danas nijesu obaviješteni.
Neuspješno je procesuiran i Milan Grgurović, koji je sam sebe lažno optužio da je prijetio novinarki Lakić. Nikada nije utvrđeno zašto je to uradio.
Zbog prijetnji Oliveri Lakić, njenoj kćerki i kćerkinoj cimerki, procesuiran je i službenik policije Milenko Rabrenović, blizak Veljoviću.On je oslobođen optužbi na osnovu kontroverznog nalaza vještaka Predraga Boljevića, koji je relativizovao dokaz o broju telefona sa kojeg su upućene prijetnje naknadnom tvrdnjom da je moguće da dvije mreže mobilne telefonije u istom trenutku registruju dva različita mobilna telefona pod istim 15-cifarskim IMEI brojem, što je bilo dovoljno za sud da oslobodi Rabrenovića.
Suđenje Rabrenoviću je obilježilo i neuobičajeno interesovanje predsjednice Vrhovnog suda Vesne Medenice i tadašnjeg šefa kriminalističke policije u Budvi Siniše Stojkovića za taj slučaj kod osnovnog državnog tužioca.
Tužilaštvo je odlučilo da Stojkovića krivično goni zbog krivičnog djela protivzakoniti uticaj, ali ga je sud kasnije oslobodio.
Kada su Oliveri Lakić u maju 2014. godine prijetili prijatelji Ivana Buškovića, koji je prethodno osuđen zbog napada na nju, za sud to nije bilo dovoljno da podrži optužnicu za krivično djelo ugrožavanje sigurnosti, pa nijesu ni procesuirani. U prvom postupku su htjeli da daju alibi tvrdnjama o tome da je Bušković sa njima “igrao fudbala”.
Nakon što je 2012. godine pretučena, Lakićeva je imala policijsko obezbjeđenje dvije godine i sedam mjeseci, koje je otkazala u oktobru 2014. godine jer, kako je rekla, ne želi da živi i radi u takvim uslovima.
Državno tužilaštvo je procesuiralo većinu lica koja su prijetila Lakićevoj, uključujući i Ivana Buškovića, koji ju je napao 2012. godine, ali nikada nije istraženo ko je bio nalogodavac prijetnji i napada. Glavni specijalni tužilac Milivoje Katnić izjavio je u novembru 2015. da su dokazi o fabrici duvana u Mojkovcu ”najvjerovatnije emigrirali i izgubljeni trajno”, ali i da se državno tužilaštvo tim slučajem i dalje bavi.
Lakićeva je početkom 2011. godine istraživala da li se u fabrici „Tara“ u Mojkovcu i njenom skladištu u Donjoj Gorici proizvode, skladište i krijumčare lažni brendovi cigareta.
U njenim tekstovima je navedeno da su s tim nezakonitim poslom bili povezani službenici Uprave policije i Agencije za nacionalnu bezbjednost. I posljednjih mjeseci pisala je, između ostalog, o švercu cigareta.
Ko je tražio Duškovo ubistvo?
Već 14 godina ne zna se ko je ubio osnivača i glavnog urednika “Dana” Duška Jovanovića, ali ni ko je tražio da on bude ubijen.
Jovanoviću je prije atentata više puta prijećeno. Pretučen je 2000. godine. Nijesu otkriveni ni počinioci ovih napada i prijetnji. Jovanović je ubijen nešto prije ponoći 27. maja 2004. godine ispred redakcije “Dana” u Podgorici. Na njega je pucano neposredno pošto je ušao u svoj automobil, a od zadobijenih povreda preminuo je u bolnici nekoliko sati kasnije.
Tada je pucano i na njegovog tjelohranitelja koji se nalazio u blizini.
Poslije jedanaestogodišnjeg procesa pravosnažno je osuđen jedino Damir Mandić, koji je okrivljen za saučesništvo. Sud je utvrdio da se on nalazio u vozilu iz koga je izvršen atentat, ali da nije pucao. Izvršilac ubistva i nalogodavac nijesu otkriveni, a motiv ubistva je ostao nepoznat.
Dobrovoljci
U ranim jutarnjim časovima 1. septembra 2007. godine, u centru Podgorice, tri nepoznata osobe napale su Željka Ivanovića, direktora i osnivača dnevnog lista “Vijesti”. Udaran je drvenim bejzbol palicama po glavi i tijelu.
Na osnovu priznanja dva navodna napadača, uprkos svjedočenjima Ivanovića i drugih svjedoka da okrivljeni ne liče na prave napadače, zamjenica osnovnog državnog tužioca iz Podgorice Sanja Jovićević (sada specijalna državna tužiteljka) optužila je Radomana Petrušića iz Nikšića za krivično djelo teška tjelesna povreda i Mitra Blagojevića iz Foče za krivično djelo nasilničko ponašanje i oni su pravosnažno osuđeni za ta djela.
Dva maskirana muškarca napala su tadašnjeg novinara Radio Berana i dopisnika lista Republika Tufika Softića, ispred njegove kuće u Beranama 1. novembra 2007. godine. Softić je usljed prebijanja drvenim palicama zadobio teške povrede ruke i glave, nakon čega je smješten u bolnicu.
Napadači nisu otkriveni i slučaj nikada nije dobio sudski epilog.
Softić je prije napada izvještavao o organizovanim kriminalnim grupama sa sjevera Crne Gore, koje su djelovale na državnom nivou i šire.
Drugi napad na njega desio se u avgustu 2013. kada je ispred njegove kuće bačen eksploziv.
U vrijeme eksplozije, Softić se nalazio u kući sa suprugom i troje djece. Ni u ovom slučaju nijesu otkriveni napadači.
U periodu kada je ubijen Jovanović i prebijeni Ivanović i Softić, vrhovna državna tužiteljka je bila Vesna Medenica.
Ona je u decembru 2007. izabrana za predsjednicu Vrhovnog suda i na toj funkciji je i danas.
Slučaj Stojović uskoro zastarijeva
Dugogodišnji sportski novinar lista “Danas” i “Vijesti” iz Bara Mladen Stojović napadnut je i teško povrijeđen u svom stanu krajem maja 2008. nakon što je javno svjedočio u emisiji „Insajder“ srpske televizije B92 da crnogorska ”fudbalska mafija”, čije je pripadnike i imenovao, učestvuje u namještanju rezultata utakmica sa klubovima iz Srbije.
Policija je nedavno saslušala kontroverzne biznismene Branislava Mićunovića i sportskog menadžera Radojicu Božovića, koji su rekli da nemaju ništa sa tim, saopštio je osnovni državni tužilac u Baru Milenko Magdelinić “Vijestima”.
Brutalno prebijanje novinaara Stojovića zastarjeva 23. maja ove godine.
Bombe, pištolji, prijeteća pisma i zapaljena auta “Vijesti”...
U večernjim časovima 26. decembra 2013. na prostorije redakcije “Vijesti”, ispod prozora kancelarije glavnog i odgovornog urednika Mihaila Jovovića podmetnuta je i aktivirana eksplozivna naprava, a i dalje se ne zna čak ni ko je postavio eksploziv.
Marko Šofranac i Nemanja Vukmirović su pravosnažno oslobođeni optužbi za bombaški napad.
U avgustu 2009. gradonačelnik Podgorice Miomir Mugoša i njegov sin Miljan Mugoša fizički su napali fotoreportera dnevnika “Vijesti” Borisa Pejovića i urednika “Vijesti” Jovovića, koji su fotografisali nepropisno parkiranje gradonačelnikovog vozila.
Slučaj je dobio sudski epilog, tek, tri i po godine kasnije, kada je Jovović oslobođen optužbe da je nanio laku tjelesnu povredu vozaču gradonačelnika Draganu Radonjiću, a sin gradonačelnika Miljan Mugoša uslovno je osuđen zbog teške tjelesne povrede koju je nanio Jovoviću. Gradonačelnik Mugoša je prekršajno kažnjen sa 400 eura zbog remećenja javnog reda i mira.
Grupa direktora, urednika i kolumnista “Vijesti” dobila je u septembru 2010. prijeteća pisma na adresu redakcije lista, a policijska istraga o tom slučaju nije dala rezultate.
Prijeteće poruke u kojima piše „gotov si, ti si sljedeći“ upućene su direktorima Televizije Vijesti Željku Ivanoviću i Slavoljubu Šćekiću, tadašnjim urednicima lista “Vijesti” Ljubiši Mitroviću i Balši Brkoviću, kao i kolumnisti tog lista Milanu Popoviću, koji su slučaj prijavili policiji.
Istraga do danas nije dovela do rezultata.
Nikada nije rasvijetljena ni serija paljenja vozila “Vijesti”. Nedavno je rasvijetljen bombaški napad na novinara TV Vijesti Seada Sadikovića.
Najviše napada na “Vijesti”
Od 60-ak prijavljenih slučajeva napada na novinare njih 29 se odnosilo na “Vijesti”: prebijanja i drugi fizički napadi, prijetnje, podmetanje eksplozivnih naprava, paljenje vozila, sprečavanje i ometanje novinara u radu i kamenovanje zgrade.
Na drugom mjestu se nalazi list “Dan” - 8 napada: ubistvo glavnog urednika, prebijanje novinarke, kamenovanje zgrade, oštećenje vozila novinara...
Na trećem mjestu je nedjeljnik “Monitor”, koji je pretrpio 6 napada – novinarima je uglavnom prijećeno.
Na četvrtom mjestu je portal IN4S - tokom oktobarskih protesta 2015, u tri navrata, policajci su udarali glavnog urednika dok mu je jedan policajac i zaprijetio.
Na petom mjestu su TV Pink M, koja je kamenovana 3 puta (prilikom jednog kamenovanja je povrijeđena urednica koja je bila u redakciji) i “Dnevne novine” sa tri napada - dva oštećena vozila novinarki i jedno ometanje novinarke u radu.
Napadači minimalno kažnjeni
Kazne za napadače na novinare po pravilu se izriču na nivou zakonskog minimuma.
Iz HRA su naveli da su do takvog zaključka došli analizom 19 slučajeva koji su riješeni na način da su učinioci kažnjeni u krivičnom ili prekršajnom postupku, a koji uključuju slučajeve napada na direktora “Vijesti” Željka Ivanovića, urednika “Vijesti” Mihaila Jovovića i novinarku “Vijesti” Oliveru Lakić, prebijanje novinarke lista “Dan” Lidije Nikčević, zaključno sa slučajevima u kojima su učinioci kažnjeni u prekršajnom postupku.
“Zabilježeni su primjeri uslovnog kažnjavanja za krivična djela, na primjer, u slučajevima nanošenja teške tjelesne povrede uredniku “Vijesti” Mihailu Jovoviću i ugrožavanja sigurnosti direktorki TV Vijesti Marijani Bojanić”, piše u izvještaju HRA.
Bonus video:
