U od jednom od muzeja Sankt Peterburgu, čudesnoj ruskoj metropoli na ušću Neve, još od kraja 19. vijeka nalazi se vrijedna zbirka eksponata iz kolašinskog kraja. Tamo su dospjeli zahvaljući Moračaninu Mirku Medenici, koji je pripadao pripadao generaciji crnogorskih studenata stipendista u Rusiji, i za koje je važilo pravilo da moraju biti odlični. Sjećanje Kolašinaca na Mirka i zbirku tradicionalnog nasljeđa u Sankt Peterburgu, nedavno, obnovila je Ruskinja koja je željela da istraži porijeklo svih tih predmeta, ali dozna više i o Medenici.
„Predmeti koje je je Mirko Medenica još kao student sakupljao u svom i okolnim selima - najviše u Morači i Vasojevićima - sa željom da svijet upozna materijalno nasljeđe Crne Gore i odnio ih u muzej Sankt Peterburgu. Pouzdano se zna se da je odnio nekoliko svirala - duduka, metalni kaval, gusle i djelove stare nošnje. Međutim, 1942. godine, na muzej je pala bomba i dosta predmeta je uništeno, a nekima su nestali arhivski brojevi sa odrednicama odakle su”, objašnjava rukovodilac Kulturno-umjetničkog društva „Mijat Mašković“ Davor Sedlarević.
Istraživači tog dijela crnogorskog nasljeđa u Rusji, sada pokušavaju da urede postavku i u tome će im od velike pomoći u narednom perioodu biti Sedlarević i direktor kolašinskog Centra za kulturu Branislav Jeknić.
„Sa sigurnošću se sa Crnom Gorom može povezati metalni kaval tada zaveden kao svirala, kakav se svirao u Vasojevićima pod nazivom pirindže (jer se kroz njega „piri“) ili kavala. Ljubaznošću Novice Dragojevića, uglednog Kolašinca i poznavaoca nasljeđa Vasojevića, imali smo uvid u metalni kaval istovjetan onom koji je Medenica odnio u Rusiju. Tokom istraživačkog rada KUD-a ‘Mijat Mašković’, kada je kaval otkriven kao dio vasojevićkog nasljeđa, mnogi folkloraši u Crnoj Gori su neargumentovano osporavali to da je kaval bio dio crnogorskog muzičkog korpusa. Nije jasno zašto, jer ako ga obilato koriste susjedne regije, sasvim je logično da ga koriste i Crnogorci“, objašnjava Sedlarević.
Prema njegovim riječima, sve što je Medenica odnio iz rodnog kraja u Rusiju smatrao je za reprezentativni primjer kulture i tradicije zavičaja. Da li će se, i kada, kaže rukovodilac KUD „Mijat Mašković“, doći i do primjeraka nošnje koja se čuva u Rusiji, „ostaje na nekim drugim ljudima koji su za to zaduženi, a sve u cilju obogaćivanja saznanja o našem nasljeđu“.
Sedlarević i Jeknić tvrde da je biografija Medenice puna zanimljivih detalja.
„Bio je veoma odgovoran, što se dâ zaključiti i po šturim usmenim podacima koji su ovom prilikom bili dostupni. Primjer za to je i anegdota da je noćima sa puškom dežurao ispred muzeja u Sankt Peterburgu, braneći ga od boljševika koji su u naletu otimali razne dragocjenosti. Tu borbu za kulturno nasljeđe kasnije je prenio i kada je stupio na funkciju direktora Državnog muzeja na Cetinju“, objašnjavaju oni.
Između ostalog, podsjećaju, brižljivo je čuvao čak i oštećene muzejske eksponate, a kruna njegovog odnosa prema nasljeđu je činjenica da je u najgorem ratnom vremenu, naročito 1942. godine, kada se pljačka velik broj eksponata iz muzeja, Mirko upisivao imena pljačkaša pored svakog ukradenog predmeta i sve ovjeravao pečatom.
O njegovom životu i radu u Rusiji, kaže Jeknić, malo se zna, ali je bitan podatak da je radio u muzeju u Sankt Peterburgu, a eksponate koje je poklonio, najvjerovatnije mu je slao brat Jovo.
Bio na listi nezavisnih intelektualaca na izborima 1920.
Mirko Medenica rođen je 1879. godine, osnovnu školu je završio u Kolašinu, a u Rusiju se vjerovatno prvo upisao na Duhovnu akademiju, da bi kasnije nastavio studije. U vrijeme parlamentarnih izbora u Crnoj Gori 1920. godine bio je na listi koju su sačinjavali nezavisni intelektualci. Zamijenio je Nikolu Keslera na mjestu direktora Kolašinske gimnazije koja je tada imala šest razreda.
Kratko je bio profesor u Ženskoj gimnaziji u Subotici, da bi 1932. godine bio postavljen za direktora muzeja na Cetinju. U nekim dokumentima se pominje i kao zastupnik predsjednika Opštine Cetinje 1940. godine i da mu je porodica živjela u Beogradu.
Bonus video:
