Da je Slobodan Šijan znao da u jednom selu u Srbiji postoji autobus koji je proizveden 1939. godine, ne bi imao dilemu koje prevozno sredstvo da iskoristi za svoje legendarno ostvarenje “Ko to tamo peva”.
Praga pionir, koja je po licenci češkog proizvođača izrađena u fabrici IMR u Rakovici još prije rata, prvi je autobus proizveden na prostorima bivše Jugoslavije, a i danas predstavlja pravu atrakciju koja je i na sajmu automobila u Beogradu privlačila dosta pažnje.
Ponosni vlasnik i vozač ovog autobusa je dvije godine stariji od njega. Branko Dragojević, rođen u Valjevu, preko 40 godina je vozio u autoprevozničkim preduzećima “Strela” i “Lasta”, a nakon što je otišao u penziju, realizovao je ideju koja mu se gotovo 20 godina motala po glavi.
“Još sam vozio u Lasti, na liniji, kada sam pored puta vidio odbačeni autobus, sličan onima u kojima sam vozio oficire dok sam bio na služenju vojnog roka u Zadru”, počinje Branko svoju priču. “Zaustavio sam autobus koji sam vozio u tom trenutku, zamolio putnike za razumijevanje, i vratio se 100 metara da ga pogledam.”
“Kad sam na motoru vidio ukucan znak IMR, shvatio sam da je proizveden u Rakovici, što je bio znak da se radi o jednom od prvih autobusa proizvedenih na ovim prostorima. Naime, fabrika u Rakovici je po licenci Prage 1938. godine počela da proizvodi kamione i autobuse, a do rata je napravljeno oko 20 kamiona i 10 karoserija drugih namjena, među kojima su bila vozila za bolnice, radionice, ali i autobusi za oficire. Proizvodnja je tek 1947. prebačena u Maribor, u fabriku TAM”.
Branko je, koliko je to mogao, proučio istoriju svog „vršnjaka“, i došao do zaključka da on prije rata nije korišćen za prevoz putnika, i da ga je nakon rata na otpadu kupio neki čovjek i odveo kući u selo, gdje ga je koristio kao ostavu za alat, tokom gradnje kuće.
Kao pravi entuzijasta, Branko je popravio autobus i počeo da ga koristi kao turističku atrakciju, da bi kasnije dobio angažman u popularnim filmovima i serijama kao što su “Montevideo...” i “Ranjeni orao”.
Jedva nešto stariji od svog ljubimca, majstor Branko voli da ga zove “prvi srpski autobus”. Radi boljeg efekta ili samo zbog nostalgije, na vrhu kabine stoji i Brankova fotografija iz mladosti.
“Autobus je tehnički ispravan i ide fantastično. Najveća brzina koju može da postigne je 60 km/h, a ja ga vozim 50 km/h.”
Pored turističkih tura i filmskih angažmana, Branko koristi priliku da obiđe i izložbe oldtajmera.
“Četiri puta sam išao sa mojom pragom u Slovačku na izložbu oldtajmera, i tamo sam dobio i priznanje. Tamo sam i saznao da je ovo jednini ovakav autobus koji je i danas u voznom stanju. Drugi primjerak je izložen u muzeju u Pragu”, priča simpatični starac, odjeven u uniformu koju su nosili šoferi prvih jugoslovenskih autobusa koji su davne 1936. vozili putnike na liniji Kalemegdan-Neimar.
Iako se bliži devetoj deceniji života, Branko je pun elana. Voziće, kaže, dok god bude mogao, dok njega i njegovog “ljubimca” služi zdravlje. A već za par dana kreće na novi zadatak, na snimanje filma, u Rijeku.
“Kad ne vozim, ne pijem”
Branko nam je ispričao i jednu anegdotu koja potiče sa snimanja filma “Montevideo, Bog te video”. Naime, njegova praga pionir se pojavila u sceni kada se otvara prva autobuska linija u Beogradu, na Čuburi.
“Mima Karadžić, u ulozi kafedžije, trebalo je da izađe sa poslužavnikom i da ponudi vozača rakijom, a ovaj je po scenariju trebalo da kaže: Ne, hvala, kad vozim ne pijem, a kad pijem ne vozim. Iako sam ja bio planiran za tu ulogu, nijesam se najbolje snalazio, pa je rolu preuzeo pravi glumac, kome sam ja pomagao oko autobusa.”
“Međutim, iz nekog razloga taj glumac nikako nije uspijevao da izgovori pravilno svoju rečenicu, već je govorio: Kad vozim pijem, a kad ne vozim ne pijem. Kasnije sam shvatio da čovjek baš voli rakiju, jer mu se baš svidjela domaća šljivovica koju sam ja na snimanje bio donio iz Valjeva”.
Potrošnja oko 30 litara
Pragu pionir pokreće najjednostavniji šestocilindarski benzinski motor, prvi proizveden u staroj Jugoslaviji. Ima radnu zapreminu od 3.600 kubika, a razvija 70 konjskih snaga.
Sa takvim karakteristikama autobus može da razvije najveću brzinu od 60 kilometara na sat.
“Potrošnja mu je 30 litara benzina, toliko mu piše i u knjizi. Nedavno sam ga vozio na relaciji Valjevo - Divčibare, pa sam testirao. Tada je, zbog uspona trošio 34 litra, a u ravnici potrošnja pada na 26 litara”, kaže majstor Branko.
Autobus je dug 7,5 metara, širok 2, a visok gotovo 3 metra. Kada je prazan, autobus teži oko 3 tone, a sa putnicima oko 4,5 tone. Inače, u njemu može da se preveze 20 putnika.
Galerija
Bonus video:
