Dvadeseti jul 1969. U 20:17:40 po univerzalnom vremenu Mjesečev modul Apolo poznat pod nazivom Orao (Eagle) spustio se na površinu Mjeseca. U njegovoj unutrašnjosti, astronauti Nil Armstrong i Edvin Baz Oldrin pripremali su se da istraže ono što je Oldrin kasnije nazvao “predivnom pustoši” Mjesečeve površine. Armstrong je prvi izašao iz letjelice, čime je zacementirao svoje ime u istoriji kao prvi čovjek koji je stupio nogom na drugo nebesko tijelo. Od te istorijske večeri je prošlo tačno pedeset godina, i mada čovjek nije otišao na Mjesec još od misije Apolo 17 krajem 1972, istraživanje svemira se nastavlja preko Međunarodne svemirske stanice.
Spuštanje na Mjesec postalo je još zanimljivije kada je na površinu Zemljinog satelita odveden i prvi automobil. Uz pomoć četvorotočkaša nazvanog “vozilo za istraživanje Mjeseca” (Lunar Roving Vehicle – LRV) astronauti su dobili mnogo veće mogućnosti da istraže površinu Zemljinog satelita u mnogo većem opsegu nego što je samo mjesto spuštanja modula Apolo. Prvi LRV koristila je posada misija Apolo 15 1971. godine, a zatim je ovo vozilo išlo na mjesec i sa Apolo 16 i posljednjom misijom na Mjesec - Apolo 17. Kako su izgledala ova prva vozila na Mjesecu?
Potpuno ogoljen okvir
LRV je tehnički bio automobil, imao je četiri točka i dva sjedišta. Blatobrani na točkovima su sprečavali prašinu da leti okolo, a oslanjanje je izvedeno pomoću dvostruko uvijenih A-ramena, pa je u globalu on izgledao kao automobil. Međutim, u pojedinim elementima se radikalno razlikovao od auta, počevši od ogoljenog aluminijumskog okvira, bez imalo karoserijskih oplata. Nije bilo ni enterijera niti tradicionalnih komandi poput pedala ili volana. Astronauti su upravljali vozilom putem jednostavne T-poluge, koja je služila i za promjenu pravca i za ubrzavanje i kočenje.
Umjesto točkova od pune gume, na točkove su montirane “gume” od upletenih aluminijumskih žica. Za trakciju su se brinuli mali blokovi (šare) od titanijuma u V obliku, što se pokazalo izuzetno efikasnim na izuzetno finoj Mjesečevoj površini, koja je bila kao prekrivena prahom. Ove “gume” nijesu apsorbovale udare kao pneumatici punjeni vazduhom, ali su astronauti bili fiksirani u vozilu zahvaljujući Velcro kaiševima kojima su bili privezani za sjedište.
Jedna konjska snaga
Da bi bili sigurni da će LRV moći da se kreće na površini Mjeseca, inženjeri NASA su instalirali po jedan elektromotor jednosmjerne struje u svaki točak. Dakle, LRV je svojom koncepcijom električnog vozila sa pogonom na sve točkove bio preteča današnjim sportskim električnim automobilima. Ali nije bio ni blizu tako snažan. Svaki motor je proizvodio po 0,25 konjskih snaga, a taj čitav jedan “konj” je pogonio točkove preko cikloidnog mjenjača sa odnosom 80:1, što je omogućavalo “moon roveru” da postigne brzinu od 14 km/h.
Za razliku od modernih električnih vozila, LRV nije mogao da se puni električnom energijom. Elektricitet su obezbjeđivale dvije cink-srebrne baterije teške 54 kilograma. Njihov kapacitet je bio 8,7 kWh, a LRV je pomoću njih mogao da prevali 90 kilometara. Interesantno je da su svi točkovi mogli da skreću, pa je LRV mogao da se polukružno okrene u radijusu od samo tri metra.
90 kilometara je mogao da pređe LRV sa cink-srebrnim baterijama od 8,7 kWh koje su bile teške 54 kilograma
Kompaktan, ali izdržljiv
U svemirskoj kapsuli Apola nije bilo previše prostora, pa je bilo nužno da LRV bude malih dimenzija. Sa dužinom od samo tri metra on je bio dug kao prva generacija mini morisa, ali je sa 210 kilograma bio značajno manji. Ipak, bio je brlo čvrst, mogao je da prevozi nevjerovatnih 490 kg, skoro dvostruko više od sopstvene težine. Osim toga, bio je napravljen tako da tu masu nosi svih 90 kilometara, ali je američka Nacionalna administracija za aeronautiku i svemir (NASA), ograničila vožnju LRV-a na samo 7,6 kilometara od modula. Bila je to najveća udaljenost koju su astronauti, u slučaju mehaničkog kvara, mogli da pređu pješke da bi se bezbjedno vratili u bazu.
Astronauti su vozili mjesečev rover ručno, ali je on bio opremljen inertnim navigatorom i internim kompjuterom koji je uvijek mogao da vrati vozilo do pozicije lunarnog modula. LRV vozila su korišćena u posljednje tri Apolo misije na Mjesec, i svako je bezbjedno vraćalo astronaute do modula. Međutim, bilo je i nekih zabrinjavajućih trenutaka.
Mjesečeva prašina je blokirala hladnjake baterija, a prilikom prelaska preko nekih grebena sa vozila su otpala dva blatobrana, pa su astronauti morali da na licu mjesta popravljaju vozilo.
Cijena - 60 miliona eura
U razvoju i proizvodnji LRV-a, NASA je za partnere odabrala Boing i Dženeral motors. Godine 1969, čitava flota LRV vozila je koštala 38 miliona dolara, što je danas ekvivalentno iznosu od 265 miliona USD. Ukupno su izrađena četiri LRV-a, od čega su tri stigla do Mjeseca i još se nalaze tamo, a prešli su ukupno 91,7 km. Tako se dolazi do računice da svako pojedinačno vozilo košta 66,2 miliona dolara, što je preko 59 miliona eura.
Između ostalog, kamera instalirana na prednji dio LRV-a korišćenog u misiji Apolo 17 snimila je sada slavno restartovanje i lansiranje posljednje misije NASA na Mjesec. Taj LRV je i dalje parkiran na Taurus-Litrou, lokaciji misije Apollo 17. Ako u baterijama ima još struje, nema razloga da ne vjerujemo da danas ne bi mogao da se vozi. Slična je situacija i sa ostalim “moon roverima” koji se nalaze na Mjesecu, i strpljivo čekaju nekog ko će ih vratiti kući.
Bonus video:
