“Teško je odrastati bez oca, ne znati ni gdje mu je grob...”.
Alen Bajrović pokušava da reprodukuje slike drame majskog jutra 1992. godine u Herceg Novom, urezane u pamćenje petogodišnjaka:
“Došli su uniformisani ljudi. Nikakva to paravojna jedinica nije bila, već dvojica policajaca države Crne Gore. Ja i sestra od sedam i po godina smo bili u kući. Rekli su ocu: ‘Morate poći sa nama!’.I to je to – kraj”.
Bježeći od rata u Bosni i Hercegovini, Osmo Bajrović je za sebe i porodicu, potražio utočište u Crnoj Gori.
Uhapšen je, deportovan i tada mu se gubi trag.
To je samo jedna od desetina sudbina koje govore o zločinu sa čijim posljedicama se crnogorske institucije i društvo nijesu valjano suočili.
Dok tadašnji premijer i predsjednik države Milo Đukanović i Momir Bulatović, u izjavama za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), prave sopstveni otklon od onoga što su počinili crnogorski građani, iz civilnog sektora naglašavaju neophodnost da sve države regiona preuzmu odgovornost za zločine, te da se prestane sa daljim ponižavanjem žrtava ratova na prostoru bivše Jugoslavije, kao i njihovih porodica.
Crnogorska policija je u maju 1992. nezakonito uhapsila najmanje 66 Muslimana koji su izbjegli od rata i kao taoce ih predala vojsci Radovana Karadžića i Ratka Mladića, navodno da ih razmijene za ratne zarobljenike. Grupa izbjeglica deportovana iz Herceg Novog 25. maja je upućena u koncentracioni logor u Foči i nekoliko je uspjelo da preživi.
Drugoj grupi izručenoj nakon dva dana gubi se trag, a kasnije je utvrđeno da su ubijeni. Ni nakon 27 godina nijesu pronađena tijela svih žrtava, ne zna se gdje su stradali, a nije utvrđena ni krivična odgovornost za zločin.
Krivični proces je vođen samo protiv devetorice policajaca i svi su oslobođeni. Sudilo se šefovima tadašnje Službe državne bezbjednosti (SDB) i Službe javne bezbjednosti Bošku Bojoviću i Milisavu Markoviću, načelniku SDB u Herceg Novom Radoju Radunoviću i operativcu te službe Dušku Bakraču, rukovodiocu SDB u Ulcinju Božidaru Stojoviću, načelniku Centra bezbjednosti (CB) i komandiru stanice policije u Herceg Novom Miloradu Ivanoviću i Miloradu Šljivančaninu, načelniku CB Bar Branku Bujiću i načelniku Odjeljenja bezbjednosti u Ulcinju Sretenu Glendži.
Crna Gora je, na drugoj strani, porodicama žrtava poslije četvorogodišnjeg suđenja 2008. godine, isplatila višemilionsku odštetu, zbog nezakonitog djelovanja crnogorske policije, čime je praktično priznala da je zločin počinjen.
Na sličan način, država i njene institucije nijesu smogle snage da se suoče i sa drugim slučajevima poput mučenja zatvorenika u Morinju, iseljavanja iz Bukovice, ubijanja civila u Kaluđerskom lazu...
Utvrđeno da je bilo nezakonito
Istraga o deportaciji je pokrenuta u februaru 2006. a optužnicu je podigla tužiteljka Lidija Vukčević u januaru 2009. godine. Optuženima se stavljao na teret ratni zločin, da su protivpravno lišili slobode 79 državljana Bosne i predali ih Republici Srpskoj.
Da su bosanske izbjeglice nezakonito uhapšene i izručene kao taoci, utvrđeno je i pravosnažnom oslobađajućom presudom Višeg suda u Podgorici, kao i presudom Haškog tribunala u predmetu Krnojelac (upravnik logora u Foči). Presudom podgoričkog Višeg suda devetorica optuženih, međutim, oslobođeni su optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, uz obrazloženje da nijesu imali status “pripadnika strane u sukobu u BiH”, ni onih “koji su bili u službi strane u sukobu u BiH”.
“Djelatnost optuženih, kao i sama naredba sa stanovišta međunarodnog prava bila je nezakonita, ali s obzirom na to da nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ, niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava”, piše u presudi sudija Milenke Žižić, Ratka Ćupića i Dragice Vuković, koju je potvrdio i Apelacioni sud.
Ekspert Evropske unije, italijanski tužilac i međunarodni sudija Mauricio Salustro, u izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji je objavljen u “Vijestima”, ističe da je takvo tumačenje pogrešno, nepoznato u međunarodnom humanitarnom pravu i praksi. Slično se moglo čuti i na nedavnom panelu “Akcije za ljudska prava” (HRA) i Centra za građansko obrazovanje (CGO) u Podgorici, gdje je profesor međunarodnog prava Nebojša Vučinić istakao da je “utvrđeno faktičko stanje u suprotnosti sa izrečenom presudom”.
“Ovaj standard ne postoji u međunarodnom pravu. Kada bi to bilo tako, onda civili ne bi mogli počiniti ratni zločin, što je apsurdno”, zaključio je on.
U presudi je konstatovano da je postojala naredba tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova pokojnog Pavla Bulatovića u formi telegrama, koji je nakon nekoliko dana povučen. Ona je glasila da se postupi po zahtjevima MUP-a Republike Srpske i lica muslimanske nacionalnosti koja su došla sa teritorije BiH u Crnu Goru liše slobode i vrate nazad, zbog razmjene za srpske zarobljenike.
Traženo je i da se lica srpske nacionalnosti takođe vrate na teritoriju Bosne zbog izbjegavanja vojne obaveze, pa je deportovan i jedan broj njih, ali nema podataka da su stradali.
Presudom je utvrđeno i da su sve izbjeglice nezakonito lišene slobode, jer ni za jednu osobu ne postoji rješenje o zadržavanju i službena zabilješka, te da crnogorski MUP nije imao ovlašćenja da servisira zahtjeve bosanske policije.
U trenutku kada je objavljeno da je naredbu izdao Pavle Bulatović, on je već bio mrtav. Ubijen je u atentatu 7. februara 2000. godine u Beogradu, u restoranu Fudbalskog kluba Rad na Banjici. Tada je bio ministar odbrane SRJ, a ubistvo nije rasvijetljeno. Milo Đukanović i Momir Bulatović, prema izjavama za CIN-CG, ne smatraju sebe odgovornim za zločine iz devedesetih, već zaslužnim za njihovo suzbijanje. Dok Đukanović potencira da su ti zločini,,orkestrirani iz krugova odanih vojnom i političkom vrhu tadašnje zajedničke države”, Bulatović ističe da je upravo on zaustavio deportacije, kada je za njih saznao.
Momir Bulatović je u razgovoru za CIN-CG dodao i da tu depešu nije potpisao Pavle Bulatović, već čovjek “iz sadašnjeg vrha policije”, ne želeći da kaže o kome je riječ.
Rekao je da je sudu dao na uvid dokument iz koga se vidi da je spisak potpisao taj drugi čovjek, te da je dokaz nađen u Rožajama i bio proglašen tajnim. On novinarki CIN-CG nije pokazao dokument koji se ne pominje ni u obrazloženju presude, navodeći da mu je “u Beogradu”.
“Taj zločin se desio 27. maja, istog dana kada je donesena odluka da mi ne primjenjujemo jugoslovenske zakone. Naredio sam da se ta akcija mora zaustaviti. Bio je to politički obračun, federalni propisi su zloupotrijebljeni, iskorišćen je trenutak bezvlašća. To je bila tragična greška, ali ne onih kojima je pripisano”, ocijenio je tadašnji predsjednik države.
Na pitanje CIN-CG o tome da li osjeća sopstvenu odgovornost za deportacije, smatra li da je slučaj adekvatno istražen i procesuiran i da li je pravda u zadovoljena, te šta misli o tomo kako se Crna Gora suočila sa prošlošću i ratnim zločinima svojih građana, Milo Đukanović, koji je tada bio premijer, istakao je da je više puta osudio, kako deportacije, tako i “svaki čin koji se dogodio pri raspadu bivše Jugoslavije, usmjeren na progon, ubistva i druge vidove nečovječnog postupanja prema građanima druge vjere ili nacije“.
“Već u tom vremenu ratnog vrtloga, koji je zahvatio naš region i dugotrajno nas skrenuo s puta ka našoj prirodnoj sredini, Evropskoj uniji, jasna je bila namjera Crne Gore za potpuni otklon od destruktivne politike, u šta se izrodila početno proklamovana ideja očuvanja tadašnje zajednice. Podsjećam i da je Crna Gora tih godina primila sve izbjeglice s prostora bivše Jugoslavije, koji su u jednom trenutku činili gotovo petinu ukupnog stanovništva, što je jedinstven primjer u svijetu. Takvom promišljenom politikom uspjeli smo da sačuvamo ugroženi multietnički i multikonfesionalni sklad u Crnoj Gori u tim godinama”, ocijenio je Đukanović, očigledno imajući na umu i rat 1999. godine, kada je u Crnoj Gori bilo oko 100 hiljada albanskih izbjeglica.
Šteta koja je načinjena, istakao je on za CIN-CG, nikako ne može biti popravljena osudom, niti traženjem krivca za pojedinačne akte “iako je to svakako naša dužnost da bi se zadovoljila pravda”.
“Oni koji su inicirali i podsticali takvu destruktivnu politiku su u konačnom i odgovarali. Mi smo kao država, u skladu s pravosnažnim presudama obeštetili porodice žrtava. Podsjećam, da su svi predmeti naknade štete žrtvama ratnih zločina pred crnogorskim sudovima pravosnažno riješeni, te da je ukupno dosuđeno 5.714.656,20 eura na ime naknade štete“, naveo je Đukanović, odgovarajući na pitanje CIN-CG.
Sadašnji predsjednik države nema zamjerki ni na pravosuđe.
“Podignute optužnice i donijete presude dovoljno govore koliko je država riješena da bespogovornim izvršenjem pravde ne dozvoli da ugrozi sopstveni integritet i svoje antifašističke i multietničke temelje. Na tome ne stajemo, jer Specijalno državno tužilaštvo u radu ima četiri predmeta za koje se sumnja da su počinioci državljani Crne Gore i tim povodom se ostvaruje i intenzivna saradnja s Rezidualnim mehanizmom koji predstavlja nasljednika Haškog tribunala, sa kojima je nedavno i potpisan memorandum o saradnji“, saopštio je Đukanović za CIN-CG.
Evropska unija u izvještaju o napretku Crne Gore, međutim, naglašava da nijedan novi slučaj nije otvoren od 2016. godine, te da su pomenuta četiri predmeta ostala u preliminarnoj fazi istrage.
“Crna Gora mora dodatno povećati svoje napore u borbi protiv nekažnjavanja ratnih zločina primjenom proaktivnog pristupa za djelotvornu istragu, krivično gonjenje, suđenje i kažnjavanje ratnih zločina u skladu s međunarodnim standardima, kao i za određivanje prioriteta takvih slučajeva”, piše u izvještaju EU.
U izjavi za CIN-CG, Đukanović je ocijenio i da se Crna Gora na najbolji način suočila sa prošlošću, kroz otklon od tadašnje destruktivne politike, te da je ključ za pomirenje spoznaja prošlosti i odbacivanje nacionalističkih ideologija.
“Ono što treba da naučimo iz ovih nemilih primjera jeste da nas niko, nikad više ne dovede u situaciju da ovakvi akti budu mogući, već da zajedničkim djelovanjem nastavimo čuvati vjekovni multietnički sklad kakav odlikuje Crnu Goru“, zaključio je predsjednik Crne Gore.
Profesor Milan Popović, novinar Esad Kočan i poslanik Koča Pavlović, u maju 2012. godine podnijeli su krivičnu prijavu protiv Mila Đukanovića i tadašnje vrhovne tužiteljke Ranke Čarapić, sumnjičeći ih zbog ratnog zločina deportacije i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Kao jedan od dokaza predali su i svjedočenje Momira Bulatovića pred Višim sudom u Podgorici 2010. godine, kada je priznao da je u pitanju bila,,državna greška”.
Tužilaštvo je prijavu 2014. godine odbacilo u dvije riječi i bez obrazloženja - nema osnova.
Strazbur posljednja nada za pravdu
Grupa majki, ćerki i sestara stradalih žrtava podnijela je predstavku Evropskom sudu za ljudska prava 2013. i dopunila je 2015. godine, zbog toga što Crna Gora nije obezbijedila krivičnu pravdu i poštovala ljudsko pravo na život i zabranu mučenja.
U njoj se zaključuje da su se crnogorski sudovi pridružili klimi zataškavanja i umanjenja značaja zločina, da nijesu popravili greške u kvalifikaciji djela tužioca, pa su na osnovu nepostojećeg pravnog standarda i oslobodili sve optužene.
“Istorijska je činjenica da je predsjednik Vlade Crne Gore (Đukanović) 2015. godine ista osoba koja je na tom položaju gotovo neprekidno od vremena izvršenja zločina 1992. i ova činjenica upućuje na pristrasno i neprofesionalno postupanje tužilaca i sudija, koji su birani pod patronatom vladajuće političke stranke”, naglašava se u predstavci, koju je u ime porodica žrtava podnijela direktorka HRA Tea Gorjanc Prelević.
U njoj se ističe i da je tužilaštvo napravilo niz propusta u istrazi iz koje su izostavljeni najviši državni funkioneri koji su akciju naredili, ili morali znati za nju.
“Podnositeljke tvrde da im je država prekršila i zabranu zlostavljanja, jer nije obezbijedila informacije o sudbini njihovih članova porodica. Od šestorice stradalih članova porodice podnositeljki predstavke, pronađena su tijela dvojice koji su bili izručeni u fočanski logor, dok tijela četvorice, koji su deportovani iz Herceg-Novog 27. maja 1992. nisu pronađena, niti se pouzdano zna gde su i kako stradali na području koje je kontrolisala Srpska Republika u BiH”, kaže Prelević.
U izjavi za CIN-CG, ona kaže da je sud u Strazburu predmet poslao državi Crnoj Gori poslije četiri godine.
“Država se izjasnila, osporili su nadležnost suda i suštinu predstavke. Nedavno se izjasnila i Bosna i Hercegovina, kao treća strana, umješač u postupku. Ona je podržala i dodatno potkrijepila stavove aplikantkinja, posebno u odnosu na istorijski kontekst i organe vlasti Srpske Republike kojima je Crna Gora izručila izbjeglice iz BiH”, kaže Prelević.
Podnositeljke predstavke, ističe ona, u Strazburu ne traže naknadu štete, već isključivo utvrđivanje odgovornosti države.
“Ako i jedna od podnositeljki predstavke uspije u tom poduhvatu, presuda će biti pobjeda svih kojima je stalo do pravde za žrtve deportacije. Nadam se da će Evropski sud u ovom predmetu prihvatiti nadležnost i zaključiti da su u slučaju deportacija crnogorski sudovi sasvim pogrešno primijenili međunarodno pravo i elementarnu logiku, kao i da istraga nije bila sveobuhvatna”, navela je Prelević.
Presuda suda u Strazburu, smatra ona, bila bi veoma značajna u današnjem svijetu preplavljenom izbjeglicama: „Prema jednom od osnovnih pravila međunarodnog prava non-refoulment, niko ne smije da bude deportovan u državu u kojoj bi mogli da stradaju ili budu izloženi torturi, kao što je nažalost bio slučaj sa žrtvama deportacije.“
Tamara Milaš iz CGO istuče za CIN-CG da gotovo svi sudski postupci za slučajeve ratnih zločina, uključujući i deportaciju, pokazuju kako pravosuđe nema razumijevanja za stradanja žrtava ili je okovano političkim pritiscima da se postupci obesmisle.
,,Umjesto pravde, crnogorske vlasti i nadležne institucije pokušavaju da nam imputiraju projektovani zaborav”, ocijenila je Milaš.
Ovi slučajevi, kaže ona, bili bi odavno i formalno arhivirani da nije mjerila za poglavlje 23, koja su dovela do toga da tužilaštvo usvoji Strategiju o istraživanju ratnih zločina.
“Strategija nalaže da se borba protiv nekažnjivosti ratnih zločina mora pojačati efikasnijim istraživanjem, gonjenjem, suđenjem i kažnjavanjem u skladu sa međunarodnim standardima. Četiri godine od donošenja tog dokumenta, međutim, nema pomaka u primjeni međunarodnog humanitarnog prava i međunarodnih standarda kojima bi se otklonile greške napravljene u prethodnim sudskim kvalifikacijama i presuđivanjima“, ukazala je Milaš.
Ona podsjeća da reparacije na koje se pravosudne institucije pozivaju, kao na pozitivnu praksu, ne podrazumijevaju samo materijalna obeštećenja, već i krivičnu pravdu, kulturu sjećanja kroz memorijale, postavljanje spomen-obilježja i ustanovljavanje dana sjećanja, izvinjenje, ali i izuzetno visok stepen posvećenosti aktivnostima kako bi se prevenirao takav zločin u budućnosti.
Nevladine organizacije godinama podnose i inicijative za izgradnju spomenika žrtvama deportacije u Herceg Novom i traže izvinjenja nadležnih za počinjeni zločin, kao i tačan popis žrtava i pronalaženje njihovih posmrtnih ostataka. Nijedna od inicijativa nije prihvaćena.
“Pravda bi bila zadovoljena jedino ako krivci odgovaraju, a porodica pronađe posmrtne ostatke, makar na grob ocu da odemo”, zaključuje Alen Bajrović.
Bajrovići 12 godina na sudu
Bajrovići su jedina porodica koja 2008. godine nije prihvatila poravnanje sa državom i nastavila je da vodi bitku za odštetu.
“Nijesmo željeli da prihvatimo da ne znamo gdje nam je otac, da nemamo informaciju o njemu. Sve mi danas izgleda kao farsa, prikrivanje stvarnosti i stvaranje lažne slike. U suštini ništa ne očekujem, jer znam da nema volje, ni želje. Isti su i tad i sad, vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada”, zaključuje mlađi Bajrović.
Tužbu zbog smrti bliskog lica i nemogućnosti njihovog oca da ih izdržava, Bajrovići su podnijeli u martu 2007. godine.
Četiri godine kasnije, zahtjev je djelimično usvojen. Viši sud je zatim potvrdio presudu za odštetu zbog smrti od po 20 hiljada eura, ali je ukinut dio o izdržavanju.
Vrhovni sud je 2013. godine to preinačio i dosudio da im se isplati još 5.000 eura zbog smrti bliskog lica, a postupak o izdržavanju je vraćen na početak.
Portparolka Osnovnog suda Anja Krkeljić Milić za CIN-CG pojašnjava da je taj sud iste godine donio presudu da im se isplati i novac zbog gubitka redovnog izdržavanja, ali je Viši sud to opet ukinuo.
Prema saznanjima CIN-CG, Viši sud je, posljednjom odlukom, zaključio da se izdržavanje ne može računati u odnosu na prosječnu platu, već prema posljednjoj zaradi Osma Bajrovića iz 1992. godine.
U nastavku,,sitničarenja” došlo se do toga da će se odšteta za izdržavanje najvjerovatnije računati u visini najnižeg materijalnog obezbjeđenja - oko 70 eura.
Ovaj članak je dio projekta “Tranziciona pravda i ratni zločini u Crnoj Gori - istina ili izazov?”, koji realizuje Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG), a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz program “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u“.
Stavovi izraženi u ovom članku ne odražavaju nužno stavove EU niti organizacija koje sprovode projekat “Aktivizam civilnog sektora za pomirenje u regionu bivše Jugoslavije - podrška REKOM-u“.
Bonus video:
