Evropski sud za ljudska prava donio je odluku da se Podgoričanima Branimiru Vukčeviću i Momčilu Baraninu isplati na ime pravičnog zadovoljenja po 7.500 eura odštete zbog kršenja člana 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima.
Član 3 Evropske konvencije odnosi se na zabranu ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.
Ovo je odluka u slučaju Baranin i Vukčević protiv Crne Gore.
Slučaj se odnosi na postupanje neidentifikovanih pripadnika specijalne policije prema podnosiocma predstavke 24. oktobra 2015. godine, u noći protesta Demokratskog fronta.
Podnosioci predstavke su se žalili na nedjelotvornu istragu o tom incidentu. Obojica su ranije pojašnjavali da su te noći prisustvovali skupu DF-a, ali da nijesu pravili nerede, niti učestvovali u njima.
HRA: Evropski sud je utvrdio da nadležni državni organi, prvenstveno tužilaštvo i policija, nisu sproveli efikasnu i djelotvornu istragu
Evropski sud za ljudska prava je danas donio presudu u predmetu Baranin i Vukčević protiv Crne Gore (predstavka br. 24655/18 i 24656/18), kojom je jednoglasno utvrdio da je država prekršila procesni aspekt zabrane mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (čl. 3 EKLJP) zbog nedjelotvorne istrage policijskog zlostavljanja Baranina i Vukčevića u Zlatarskoj ulici 24.10.2015. godine.
Baranina i Vukčevića je u ovom postupku zastupala izvršna direktorica Akcije za ljudska prava Tea Gorjanc-Prelević.
Podnosioce predstavke je pretuklo više policijskih službenika u centru Podgorice, u ulici Miljana Vukova (tzv. Zlatarskoj ulici) 24.10.2015, oko 22:30h, posle razbijanja protesta u organizaciji političke koalicije Demokratski front. Njih dvojica nisu učestvovali u bilo kakvim izgredima, nisu pružali otpor službenicima policije, policija ih nije uhapsila, niti je protiv njih pokrenut bilo kakav postupak. Baranina i Vukčevića su te noći službenici policije primorali da legnu na trotoar, a zatim su im nanijeli više udaraca, čije su posljedice bili obimni hematomi, utvrđeni ljekarskim nalazima. Pored toga, službenici policije su ih izložili nečovječnom i ponižavajućem postupanju jer su na njih vikali, psovali ih i vrijeđali, a zatim povrijeđene ostavili da leže na ulici bez pomoći. O događaju postoji i video zapis objavljen na internetu. Do danas, više od pet godina kasnije, policajci koji su izvršili krivična djela prema podnosiocima predstavke nijesu identifikovani, a slučaj se još uvijek nalazi u predistražnoj fazi.
Akcija za ljudska prava je 22.01.2017. godine podnijela ustavne žalbe za Baranina i Vukčevića, kojima je od Ustavnog suda Crne Gore tražila da utvrdi kršenje ljudskog prava na zabranu mučenja, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i naredi sprovođenje istrage u skladu s evropskim standardima, s obzirom na to da državno tužilaštvo nije obezbijedilo djelotvornu istragu u konkretnom slučaju. Ustavni sud je 21.06.2017. godine na sjednici vijeća jednoglasno usvojio ustavne žalbe i po prvi put utvrdio kršenje ustavne zabrane torture zbog nedjelotvorno vođene istrage policijskog zlostavljanja. Uprkos tome, Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici nije izvršilo odluke Ustavnog suda i nije sprovelo istragu policijskog nasilja prema Baraninu i Vukčeviću na nivou minimalnog evropskog standarda.
Evropski sud je utvrdio da nadležni državni organi, prvenstveno tužilaštvo i policija, nisu sproveli efikasnu i djelotvornu istragu kako bi otkrili počinioce zlostavljanja i adekvatno ih kaznili. Utvrđeno je da istraga nije bila brza, temeljna, nezavisna i nije omogućila dovoljan javni nadzor, što je znatno umanjilo njenu sposobnost da identifikuje odgovorne osobe. Takođe, utvrđeno je da ni nakon donošenja odluke Ustavnog suda državni organi nijesu učinili dovoljni napor da nedostatke istrage otklone i da se povinuju uputstvima Ustavnog suda. Sud je zaključio da činjenica da je utvrđena odgovornost komandanta SAJ-a za pomoć izvršiocima zlostavljanja i da je sankcionisan zbog toga, ne može dovesti do zaključka da je država izvršila svoju dužnost prema članu 3 Konvencije da sprovede djelotvornu istragu.
Sud je ukazao da iako je državna tužiteljka, nakon donošenja odluke Ustavnog suda, nastavila sa sprovođenjem većine neophodnih istražnih radnji, poput saslušanja većine svjedoka kojima je bilo moguće ući u trag, to nije učinjeno odmah, već tek dvije godine nakon incidenta, uprkos tome što je ažurnost jedan od ključnih elemenata efikasne istrage.
Sud je, takođe, ukazao da tužiteljka nije preduzela sve moguće istražne radnje, jer nije saslušala sve svjedoke. Takođe, tužiteljka nije utvrdila da li su te noći na terenu bili samo pripadnici SAJ-a, niti je dostavila dokaze da su u istragu uključili Forenzički centar. Iako je svakako moguće da nijedno od navedenih potencijalnih ispitivanja ne bi dovelo do dodatnog razjašnjenja incidenta, Sud ne smatra da ovo dovoljno opravdava to što tužiteljka nije ispitala navedene dokaze, posebno u situaciji kada drugi prikupljeni dokazi nisu obezbijedili identifikaciju počinilaca.
Sud je utvrdio i da, iako su prema domaćem zakonu, podnosioci predstavke, kao oštećene strane, i njihovi zastupnici mogli prisustvovati ispitivanju svjedoka i postavljati im pitanja, u konkretnom slučaju do toga nije došlo jer podnosioci predstavke nisu bili informisani o mjestu i vremenu ispitivanja svjedoka, zbog čega nisu mogli da ostvare svoje zakonsko pravo.
Pored toga, Sud je ukazao i da je državna tužiteljka u toku prikupljanja dokaza za identifikaciju počinilaca u velikoj mjeri zavisila od pomoći Centra bezbjednosti i Uprave policije, koji su bili podređeni istom komandnom lancu kao i službenici pod istragom, zbog čega je izostala i nezavisnost istrage.
Odgovarajući na prigovor države da su podnosioci predstavke izgubili status žrtve jer je Ustavni sud donio odluke u njihovu korist, jer su dobili naknadu štete zbog zlostavljanja od domaćih sudova u iznosu od po 5000 eura i jer je komandant SAJ kažnjen zbog pomaganja učiniocima krivičnog djela, Sud je naglasio princip da povreda člana 3 Konvencije ne može da bude kompenzovana samo naknadom štete, već da je od odlučujućeg značaja i sprovođenje djelotvorne istrage. U ovom slučaju, činjenica da djelotvorna istraga nije sprovedena ni poslije odluka Ustavnog suda dovela je Sud do zaključka da oni nisu izgubili status žrtve.
Sud je zaključio da nema potrebe da predmetnu predstavku meritorno ispituje u pogledu čl. 13 Konvencije, s obzirom na to da je već utvrdio povredu proceduralnog aspekta čl. 3 Konvencije.
Podnosiocima predstavke je dosuđeno po 7.500 eura na ime naknade nematerijalne štete. Presuda će postati konačna ako u roku od 3 mjeseca ne bude upućena u nadležnost Velikog vijeća.
Povodom presude, direktorica HRA Tea Gorjanc Prelević daje sljedeću izjavu: "Poseban značaj ove presude je u tome što naglašava značaj ostvarivanja pravde za žrtve zlostavljanja i mučenja. Nije dovoljno samo da se iz budžeta plati odšteta, već i počinioci moraju krivično da odgovaraju. Policija i državno tužilaštvo moraju da rade svoj posao, da sprovode djelotvorne istrage da bi zlostavljači bili otkriveni i kažnjeni. Nedopustivo je da oni koji su zlostavljali Branimira Vukčevića i Momčila Baranina i mnoge druge još uvijek nisu kažnjeni i još uvijek rade u crnogorskoj policiji. Ova presuda Evropskog suda je i još jedna potvrda u prilog tome da je neophodna reforma i policije i državnog tužilaštva. Nadam se da će presuda ohrabriti sve žrtve da prijavljuju zlostavljanje. Čestitam Branimiru Vukčeviću i Momčilu Baraninu što su istrajali u svojim prijavama i hvala im na povjerenju koje su ukazali Akciji za ljudska prava."
HRA u saradnji sa NVO Evropska asocijacija za pravo i finansije prati donošenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Radi se o volonterskom projektu ovih NVO.
Bonus video:
