Vijesti i Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore, prije tri godine godine detaljno su pisali o tome kako je firma predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, čiji je tada bio vlasnik - Capital invest, kupovinom pa preprodajom akcija Prve banke, zaradila milion eura.
U tekstu iz februara 2019. godine, detaljno se objašnjava kako je Đukanović dobio kredit od milion i po eura preko firme Duška Kneževića sa Kipra, a za koji su keš kolateral dali njegovi prijatelji Željko Mihailović i Dušan Ban.
Glavni specijalni državni tužilac Vladimir Novović ponovo je otvorio izviđaj povodom krivične prijave koju je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) podnijela tom tužilaštvu 4. februara 2009. godine protiv Đukanovića, Kneževića, Bana, Mihailovića i bivšeg direktora Uprave za sprečavanje pranja novca Predraga Mitrovića, zbog sumnje da su počinili krivično djelo pranje novca na organizovan način.
Krivičnu prijavu MANS-a odbacio je Novovićev prethodnik, Milivoje Katnić, koji je tu nevladinu organizaciju obavijestio 19. jula 2021. godine da nijedan od ljudi koje je MANS sumnjičio nije počinio ni jedno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti.
U nastavku prenosimo tekst Vijesti i CIN-CG-a:
Željko Mihailović i Dušan Ban su misteriozni prijatelji Mila Đukanovića koji su mu formalno pozajmili keš kolateral od milion i po, da bi došao do kredita u Pireus banci.
To su potvrdili i oni u saopštenju koje su, nakon što su im CIN-CG i “Vijesti” juče poslali pitanja, distribuirali i preko drugih medija.
Taj je kredit, kako tvrde iz Đukanovićeve firme, samo “tehnički” garantovao Duško Knežević, vlasnik Atlas grupe kojega potražuje crnogorsko tužilaštvo zbog optužbi za navodno stvaranje kriminalne organizacije.
I Knežević je za CIN-CG i “Vijesti”, potvrdio da je novac Mihailovića i Bana korišten kao kolateral za Đukanovićev kredit. I to tako što je potpisan ugovor o investiranju, broj 4062/07 od 12. juna 2007. godine, po kojem se Mihailović i Ban obavezuju da firmi Comsel limited sa Kipra, čiji je direktor Duško Knežević, prenesu milion i po eura.
Kasnije će, kao što smo pisali, upravo Comsel limited biti formalni garant za kredit od milion i po kod Pireus banke u Londonu, kojim je Đukanović pokrio svoj legalni biznis i ušao u vlasništvo Prve banke.
Prvo Željko i Dušan daju novac, pa se dogovara kredit
Evo i hronologije kako je tehnički odrađen ovaj posao. Prvo je početkom juna 2007. potpisan ugovor o investicijama između Comsel limited, sa jedne strane i Željka Mihailovića i Dušana Bana, sa druge. Po tom ugovoru Comsel limitd kao „agent“ ili zastupnik se obavezuje da će Mihailovića i Bana, kao „principal investors“ to jest glavne investitore, zastupati u berzanskim poslovima u Crnoj Gori. Ali, novac se ne koristi za to, već za Đukanovićev kredit.
Novac su ova dva prijatelja Comsel limitedu uplatili 21. 06. 2007, na kiparski račun te firme u Laiki banci. Dvije sedmice kasnije - 4. jula, Comsel novac sa Kipra prenosi na svoj račun u londonskoj podružnici Pireus banke. Nakon toga, 11. jula 2007. godine, Comsel potpisuje sa Pireus bankom ugovor o obezbjeđenju kredita i keš kolateralu Capital investu, kojeg predstavlja Milo Đukanović. Istog dana Đukanović u ime Capital Investa potpisuje ugovor o kreditu sa Pireus bankom u iznosu od milion i po eura, koliko je i iznosio keš kolateral.
Ako je sve čisto, zašto je Đukanović krio prijatelje
CIN-CG i „Vijesti“ pokušli su da dobiju odgovor od predsjednika države zašto je skrivao da su mu Ban i Mihailović obezbijedili keš kolateral, ali do zaključenja broja Đukanović se, kao ni u ranijim slučajevima, nije oglašavao.
Pitanje je zašto pravosuđe u Crnoj Gori ne ispituje zbog čega je Đukanović koristio Duška Kneževića i njegove kompanije kao, kako su potvrdili iz predsjednikovog okruženja, “tehničko-administrativnu” logistiku? Zašto Ban i Mihailović nisu dirktno garantovali svom “pravom” prijatelju kod Pireus banke?
Zašto su morali da idu čak preko Londona, zašto ovdje direktno nisu dali novac predsjednikovoj tadašnjoj firmi Capital invest, koja je kreditom iz Pireus banke kupovala kasnije akcije Prve banke? Zar tako ne bi bilo i mnogo jeftinije: Đukanović ne bi morao da plaća kamate banci iz Londona, niti da koristi posredničke usluge “poznanika” Kneževića. Sve bi ostalo u krugu prijatelja.
Čitava ova konstrukcija mogla bi da ukaže na pokušaj skrivanja porijekla novca korištenog za keš kolateral. Na to ukazuje i sam ugovor koji je Comsel potpisao sa Banom i Mihailovićem koji je očito bio samo forma jer je novac završio kao keš kolateral za Đukanovićev kredit, a ne za podršku Kneževićevog Comsela Mihajloviću i Banu za investiranje u Crnoj Gori.
U normalnoj državi ključno pitanje bi bilo: zašto je Đukanović krio ovu transakciju i uloge koje su u njoj imali Željko Mihailović, Dušan Ban i Duško Knežević? Zašto je aktuelni predsjednik prije više godina u Skupštini Crne Gore, na pitanje poslanika, tvrdio da je kredit dobio zahvaljujući svom imenu i ugledu, a da nije bilo nikakvog „mog keš kolaterala“.
Prijatelji još iz 90-ih preko Subotića i cigareta
Dušan Ban i Željko Mihailović su još od 90-ih vodili poslove od najvećeg povjerenja.Oni su tada bili na čelu crnogorske podružnice firme Mia iz Uba, čiji je vlasnik bio Đukanovićev prijatelj Stanko Subotić Cane. Prema ranije objavljenim dokumentima, ta je firma osnovana u Crnoj Gori 1994. godine, pod brojem FI-2464/1. Naredne godine, firma Mia od Vlade Crne Gore, na čijem je čelu bio Milo Đukanović, dobija pravo da otvori carinsko skladište i fri-šop u Luci Bar.
Prema svjedočenjima više različitih aktera iz tih godina, primarni posao firme Mia bio je takozvani tranzit cigareta, preko kojeg se u Crnu Goru ulio ogroman novac, od kojeg je jedan dio išao u crnogorski budžet za pokrivanje deficita, a od drugog dijela su se, prema brojnim svjedočenjima, obogatili ključni akteri u toj priču.
Nedjeljnik “Nacional”, čiji je vlasnik Ivo Pukanić kasnije ubijen, prije gotovo dvije decenije objavio je svjedočenje jednog od insajdera šverca cigareta, crnogorskog biznismena Srećka Kestnera. Kestner je tvrdio da su Đukanovićevi kumovi Duško Ban i Željko Mihajlović, koji su rukovodili firmom Mia, ubirali taksu i “to u gotovini, doslovno u torbama”. Kestner je kazao da je od profita firme Mia on zarađivao 35 odsto, 15 odsto “Đukanovićevi kumovi”, a 50 odsto išlo je Canetu. Tvrdio je i da je 10 dolara po paketu išlo za Đukanovića lično. Koliki se novca tih godina prihodovalo ilustruje i Kestnerova tvrdnja da je i njemu nemoguće procijeniti - “pogriješiću za pedesetak miliona”. Tvrdio je i da je sva dokumentacija uništena.
Đukanović i Subotić su negirali te tvrdnje, a nedavno je u Italiji konačno završen i maratonski sudski proces zbog šverca cigareta, u kojem su što radi zastare, što radi nedostatka dokaza, oslobođeni brojni akteri. Stanko Subotić je još ranije oslobođen po istoj optužnici, a Đukanovićev slučaj je arhiviran prije više godina, kad se pozvao na imunitet.
Duško Knežević je iz Londona posvjedočio, pošto je otvorio sukob sa crnogorskim predsjednikom, da su spornih milion i po, na račun njegove firme, uplatili Đukanovićevi pravi prijatelji iz duvanskih poslova. Kneževićeva dokumenta koja su procurjela od otvaranja sukoba, ukazuju da je upravo on imao zadatak da finansijske transakcije od najvećeg povjerenja upakuje na način prihvatljiv međunarodnim bankarskim standardima. Knežević je jedan od rijetkih insajdera koji je poznavao te tehnike i koji je imao firme u inostranstvu preko kojih su išle još neke povjerljive transakcije.
Najavio je da će u narednim sedmicama, nakon priča o plaćanju Đukanovićevih emiratskih računa, kreditnih kartica, ugovora o krediti, izaći još povjerljivih dokumenta, u vezi sa Telekomom, A2A i drugim poslovima, u kojima je navodno glavni igrač bio aktuelni crnogorski prdsjednik.
Čašćavanje “Pomorskim saobraćajem”
Nakon duvanskih poslova Željku Mihailoviću, Dušku Banu, ali i Duškovom bratu Dejanu procvjetali su i drugi biznisi. Oni su preko svoje firme “Prohouse” bukvalno preko noći došli do profitabilne državne kompanije “Pomorskog saobraćaja” koju je Vlada Mila Đukanovića prodala preko Fonda PIO u aranžmanu 2004. godine. Fond PIO, čiji je direktor tada bio sadašnji guverner CBCG Radoje Žugić, u avgustu mjesecu usred ljetnje žege i odmora, stavila je cijeli većinski paket akcija ove firme, bez prethodne najave, na berzu.
Istog dana ga kupuje “Prohouse” braće Ban i Željka Mihailovića za svega 1,2 miliona eura, i to obveznicama stare devizne štednje, koje su ranije kupili znatno jeftinije. “Pomorski saobraćaj” je tada imao godišnji promet od dva i po miliona eura i čist profit od pola miliona, ali i jako mnogo novca na računu pa je kompanija praktično prodata u bescijenje. Ta firma, od osnivanja dok je bila u društvenom vlasništvu, pa do danas, ima monopol: upravlja trajektima na liniji Kamenari–Lepetani u Bokokotorskom zalivu. Tim monopolom joj je faktički obezbijeđen pozamašan profit, a novim vlasnicima od kad su je preuzeli, desetine miliona profita. Tako su 2017. ostvarili čist profit od dva miliona eura.
U „Pomorskom saobraćaju“ Dejan Ban ima 33,4 odsto vlasništva, kompanija “Prohouse” njegovog brata Dušana ima 44,4 odsto, a 22,2 odsto pripada “ProhouseMonengro”, čiji je vlasnik Željko Mihailović. Firma „Prohaus” i „Prohaus Montenegro” ne profituju samo u poslu sa trajektima u zalivu. Od 2017. godine imaju dobar ugovor sa Vladom Crne Gore, od koje godišnje dobijaju desetine hiljada eura na ime zakupa poslovnog prostora u Momišićima, kod mosta Milenijum.
Zašto novac nije mogao direktno do Đukanovića
Zašto su Ban i Mihailović, kada su obezbijedili novac za keš kolateral firmi Mila Đukanovića, imali potrebu da se kriju iza Duška Kneževića i njegove kiparske kompanije kad su oni već 2007. ubirali profit od regularnog posla sa “Pomorskim saobraćajem” i nijesu imali problema da dokažu porijeklo novca. Upravo to skrivanje iza Kneževića, otvara prostor za mnoge spekulacije. Da li je taj novac zaista njihov, ili možda Đukanovićev, pa je cijela operacija izvedena da bi se baš to sakrilo.
Duško Knežević je izjavio i da u mnogim privatizacijama državnih firmi crnogorski predsjednik ima svoj skriveni procenat. Ima li udjela i u Pomorskom saobraćaju, do kojeg su po povlašćenim uslovima došli Ban i Mihailović, i to u doba kada je na čelu Vlade bio Milo Đukanović.
Đukanović je novcem od kredita iz Pireus banke preko svoje firme Capital Invest došao do akcija Prve banke. On je 3. avgusta 2007. po privilegovanoj cijeni od 127 eura, preuzeo akcije Prve banke, putem dokapitalizacije. Istog dana na berzi akcija Prve kupovale su se za 188 eura. Godinu nakon što je podigao kredit, Đukanović vraća dug Pireus banci i to tako što prodaje manji dio akcija Prve banke, tačnije 2.540, po fantastičnoj cijeni od 610 eura za ukupno 1,55 miliona. Dovoljno i za kredit i za kamatu!
Dušan Ban sve priznaje, ali tvrdi da je novac legalan i da mu Knežević nije sve vratio
Nakon što su mu CIN-CG i “Vijesti” poslale pitanja, Dušan Ban je odgovore na njih poslao i drugim medijima, ali bez navoda od koga je dobio pitanja, čime se mogao steći utisak da je odlučio da sam prizna kako je davao novac za finansiranje Đukanovićevog kredita.
“Povodom medijske prašine koja se ovih dana digla oko kredita Mila Đukanovića i dva ‘skrivena’ prijatelja milionera sa, kako Knežević tvrdi, ‘novcem sumnjivog porijekla’, ja, Dušan Ban, odgovorno izjavljujem, da sam, skupa, sa svojim drugom i poslovnim partnerom Željkom Mihailovićem, sklopio ugovor o investiranju sa firmom “Comsel” Duška Kneževića, kojom prilikom mu je prebačeno na račun milion i po eura. Uz našu saglasnost taj novac je upotrijebljen kao kolateral za pomenuti kredit, a kao što zna javnost, potreba za njim je prestala nakon dvadesetak dana”, tvrdi Ban.
Istina je, međutim, da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor 12. juna, da je Đukanović potpisao ugovor o kreditu 11. jula, da je Capital Invest akcije kupio u avgustu, a da ih je za kredit založio u oktobru.
Ban navodi da je od ovog posla prošlo 11 i po godina a da on i prijatelj nijesu od Kneževićeve firme dobili svoj novac u cijelini.
“Iz više navrata sam posljednjih godina i mjeseci razgovarao sa Kneževićem o vremenu i načinu povratka preostalog duga, ali bez rezultata i efekta. Možda bi neupućeni čitalac mogao da pomisli da je DK uplatu dobio sa neke fantomske firme i iz neke egzotične destinacije i da su i on i ‘njegova’ banka imali grdne štete zbog tog ‘prljavog novca’... Ni slučajno! Naprotiv! Istina je da je DK novac dobio sa računa koji se vodio na naša imena, i koji je stigao iz ugledne banke i iz evropske zemlje sa prvoklasnom finansijskom reputacijom. Sve ovo zahvaljujući tome što granice naših poslovnih aktinosti nijesu bile omeđene granicama CG i što smo imali (a i sada imamo) regulisan status u inostranstvu, pa nam je to bilo dostupno. Banke sa kojima smo mi poslovali i poslujemo ne vrše plaćanja ‘torbama’ kako to radi ‘digitalni gazda Jezda’”, navodi Ban u odgovoru.
Ovaj biznismen odgovara i na pitanje zašto svom prijatelju Đukanoviću nijesu direktno obezbijedili kredit. “Odgovor je jednostavan i prost: u momentu kad nam se naš prijatelj obratio, kreditni aranžman sa Pireus bankom je već bio dogovoren. S obzirom na okolnost da mi nijesmo bili klijenti te banke, za razliku od Kneževića, bilo je jednostavnije da se njemu proslijede sredstva”, navodi Ban.
Međutim, istina je da su oni sa Kneževićem potpisali ugovor o “uslugama” 12. juna a da je Đukanović kredit ugovorio mjesec dana kasnije. Ili je cijela mreža transakcija i poslova u kojoj Đukanović na kraju dobija milion, dogovorena mnogo ranije.
Bonus video:
