Teroristički napad koji je potresao Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju u ljeto 1972. godine, kada je na tromeđi između Hrvatske, Like i BiH na planini Raduša, izbio sukob 19 ubačenih pripadnika hrvatske - ustaške emigracije - tkz. "Bugojanske grupe" sa milicijom, a nešto kasnije i sa pripadnicima JNA i Teritorijalnom odbranom, bili su povod da tadašnji vrh formira specijalizovane snage na saveznom nivou svih šest republika.
Gotovo 30 dana trebalo je tada jugoslovenskim snagama, koje su brojale više od 10.000 pripadnika SUP-a, JNA i TO, da unište "Bugojansku grupu", koja se po sistemu specijalnog rata i diverzantsko-terorističkih akcija, iz Austrije tajno prebacila u zemlju, podijelila u tri manje dobro naoružane grupe, a potom vješto i uz pomoć jataka, krila i djelovala na Raduši.
"Dobro smo dobili po glavi", rekao je tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, nakon što je okončana operacija "Feniks", u kojoj je ubijeno 15 terorista i 13 pripadnika milicije, JNA, TO.
Manje od godinu, nakon događaja na Raduši, Crna Gora je 1. marta 1973. godine dobila prvu, tada poluspecijalizovanu jedinicu, koja se zvala "Jedinica za posebne namjene". Krajem 70-ih formiran je Specijalni vod, koji je bio jezgro jedinice, čiji su obučeni pripadnici sa rezervnim sastavom sačinjavali tadašnju Specijalnu jedinicu MUP-a Crne Gore...
Specijalna jedinica je krajem prošlog i početkom ovog vijeka mijenjala ime, sastav, komandante, dok u posljednje tri godine, elitna jedinica Uprave policije radi pod nazivom - Protivteroristička jedinica (PTJ), čija je ključna uloga - da obavlja najsloženije zadatke u suprotstavljanju terorizmu, rješavanje talačkih kriza i otmica, hapšenje pripadnika organizovanih kriminalnih grupa u situacijama visokog rizika.
Iskustvo dugo pet decenija i program obuke po uzoru na svjetske antiterorističke jedinice, doprinijeli su stvaranju izuzetno obučene, veoma pokretne, visoko profesionalne i savremeno opremljene operativne jedinice Uprave policije, koja broji oko 40 pripadnika.
Surov dril
Pripadnici PTJ sa starješinama i trenerima svakog dana obavljaju zahtjevne treninge i specijalizovane obuke u kampu na Zlatici, gdje se na svakom koraku osjeća stroga, gotovo vojnička disciplina, i čvrsto poštuju hijerarhijska pravila.
Put od policajca do specijalca nije nimalo lak - dobar specijalac kali se godinama, a inicijalni višednevni surovi dril prođu najspremniji pa tako samo rijetki zaduže uniformu sa inicijalima PTJ.
Instruktor opšte, specijalne fizičke pripreme i karatea Vesko Mićović, koji je gotovo tri decenije pripadnik specijalne jedinice UP, kazao je "Vijestima" da samo najspremniji pojedinci u psihofizičkom smislu mogu da ostanu da rade u jedinici.
"Posao kako starješina i pripadnika PTJ-a je veoma težak i odgovoran, svjesni u svakom trenutku činjenice da se postavljeni zadatak mora izvršiti. Sve starješine su dugogodišnji pripadnici iz redova PTJ, koji imaju ogromno znanje i poznaju svu problematiku jedinice. Da biste bili pripadnik ove jedinice, morate iskreno voljeti ovaj posao, morate biti uporni i istrajni sa najvećim stepenom voljnog momenta", ispričao je Mićović.
Nekadašnji prvak svijeta u karateu i sada je fizički spreman kao neuporedivo mlađe kolege u jedinici, i kaže da sa istim žarom radi sa specijalcima, čiji uobičajeni radni dan počinje u 7 sati, a već sat kasnije su svi na svojim pozicijama u sali za treninge...
"Pripadnici PTJ-a rade u kampu Zlatica u jednoj zdravoj, homogenoj sredini. Živimo ovdje kao jedna familija. Konačno su u kampu napravljeni izvanredni uslovi za još mnogo bolji kvalitetniji život i rad. Ova jedinica se na osnovu izvanrednih rezultata kotira među najbolje jedinice svijeta.Treninzi se odvijaju svakodnevno u vremenskom trajanju od sat i po, a dva puta godišnje se izvode opšte fizičke pripreme - zimske i ljetnje kroz koje mora da prođe kompletna jedinica", pojašnjava Mićović.
Ljudi nezavisno od starosne dobi vrlo teško idu iz specijalne jedinice, kaže, to je tolika ljubav i to niko ne može da zna dok ne osjeti...
"Mnogo nam je stalo da ovo bude najzdravija cjelina policije", kazao je Mićović.
Dok u novoizgrađenoj sali rade teške treninge i vježbe, čini se da svako dobro zna šta radi i gdje mu je mjesto... Specijalci su potom dobili naređenje da u 11 časova idu na gađanje.
Instruktori PTJ-a su poznata imena sporta, većina od njih su prvaci svijeta u različitim sportovima i vrhunski sportisti - instruktor džiju-džice i dzudoa je Dejan Vukčević, instruktor za boks je Predrag Radošević, instruktor za opštu fizičku pripremu Posebne jedinice policije (PJP) je Predrag Perović - trijatlonac i maratonac.
Sašino oko sokolovo
Instruktor gađanja Saša Vujošević osvajač je mnogobrojnih medalja u streljaštvu na međunarodnim i domaćim takmičenjima i gotovo da nema godine kada ne osvoji neku nagradu.
Ljubav prema oružju, Vujošević je naslijedio od oca, ali tek dolaskom u bazu specijalne jedinice - 2001. godine stvorio je pravu ljubav prema streljaštvu.
"Iz kampa je krenulo sve, a 2004. godine sam tako i počeo da se takmičim u streljaštvu. U prvom nastupu sam imao nevjerovatnu sreću da se pojavim i odmah uzmem zlato. Poslužila me tada sportska sreća. Mada u tom uspjehu tada mi je pomogla taktička obuka ovdje u kampu jer obuka koju prolazimo ovdje je veoma slična tom praktičnom streljaštvu. Da bi se postigli ozbiljni rezultati, mora svakodnevno da se vježba. Doslovice sada živim tim životom. Da bi bio dobar u streljaštvu veoma su važna tri segmenta - fizička priprema, pucačka i mentalna. Taj mentalni momenat je možda i najvažniji, za sve u životu pa i u streljaštvu. Moraš biti miran, hladan. Mali dio tog karaktera je nešto sa čim se rodiš, a veći dio te mentalne snage se trenira. To je borba sa samim sobom. U praktičnom streljaštvu puno je pokreta, pa je samim tim psiha i najvažnija. Iz mentalne snage se vuče mir, a u isto vrijeme tijelo mora da radi vrlo dinamično", objasnio je Vujošević.
Samo tokom ove godine, instruktor gađanja je na domaćim i međunarodnim takmičenjima uzeo 25 medalja.
"Imam ukupno oko 350 medalja, pehara. To moj otac čuva u jednoj posebnoj sobi, gdje najviše voli da boravi".
Najdrža medalja je bila prva, ali drugo mjesto osvojeno na međunarodnom takmičenju 2019. godine kada ga je pobijedio samo čovjek - "fabrički pucač" za oružje koje su koristili tokom nadmetanja.
Potrebne godine
Da bi neko postao dobar specijalac počesto su potrebne godine brušenja zanata, a nekad čak i decenija svakodnevnog teškog rada i obuke, da bi neko postao vrhunski u svom dijelu specijalističkog posla.
Pomoćnik komandanta PTJ za nastavu i obuku Boban Janjušević, od 1998. godine je u jedinici, a kaže da nikada nije došao u iskušenje da se pita da li je teško ili ne.
"Svaki postavljeni zadatak je zadatak. Sjećam se 1999. godine, kada smo za 77 dana bombardovanja, spavali, jeli i živjeli u bazi. Odavde tada obavljali veoma zahtjevne redovne i vanredne aktivnosti. Bili pod ozbiljnim pritiskom. Od tada do danas jedinica se mijenjala. PTJ ima bogato iskustvo, posebno imajući u vidu turbulentna vremena, sa svim svojim bezbjednosnim izazovima. Ovo je najelitnija jedinica - momci kroz određenu selekciju i utvrđene procedure dolaze u bazu, gleda se fizička, psihička, a kasnije kroz specijalističku, taktičku i vatrenu obuku se usavršavaju i dostižu nivo koji zadovoljava potrebe jedinice", pojasnio je Janjušević.
PTJ je sada na 50 odsto popunjenosti...
"Uobičajeni dan u kampu je dolazak u 7 sati, jutarnji trening od sat i po do dva sata. U odnosu na mjesečni plan i program mjesečni radi se specijalistički dio neke obuke. Poslije toga ide doručak, sređivanje, a onda ide taktički dio obuke - vatrena obuka ili specijalistička. Na sedmičnom nivou su prosječno dva dana vatrene, a dva dana taktičke ili specijalističke obuke. Specijalac mora u svim elementima da bude kompletan", navodi Janjušević.
"Brušenje specijalca zavisi od individualnih karakteristika, voljnog momenta, ali u principu minimum je dvije godine konstantnog drila da bismo mogli da vidimo koliko je neko dobar. Rijetko se dešava da neko nakon procesa selekcije odustane i kaže da ovaj posao nije za njega. Ovdje prije svega dolaze ljudi koji vole taj posao, jer ovo ne može da se radi mehanički. Moraju da imaju želju, volju i ljubav prema ovom pozivu i jedinici".
Nakon 15 časova PTJ ima organizaciju pripravnosti, što znači da po rasporedu se tačno zna ko je od pripadnika nakon poziva dužan da reaguje.
"Pripravnost imamo, svakodnevna je, imamo tim momaka koji su 24 časa dostupni i za 15 minuta su tu da djeluju. Specijalci su raspoređeni u tri tima - A, B i C i imamo logistički tim, koji je u funkciji ova tri tima. Tu su vozači, vezista, medicinski tehničari i ostali kojima je posao da budu sa jedinicom tamo gdje je na zadatku. U svim timovima imamo momke koji su obučeni za borbeni medik, kako bi reagovali u neželjenim situacijama. Svaki tim ima snajperiste, a kroz timove postoje alpinisti, ronioci", navodi Janjušević.
On pojašnjava da je počesto potrebno nekoliko godina da se dobije dobar snajperista.
"Za snajperiste biramo po pravilu one iskusnije, koji su kroz vrijeme pokazali odlične rezultate na vatrenoj obuci, istrajnost, smirenost, strpljenje i moć opažanja i afinitete u radu sa snajperom. Često nam treba vrijeme da dobijemo dobrog snajperistu. U poređenju sa drugim jedinicama svijeta, rekao bih da ne kaskamo u ljudskim resursima".
Snaga uma - najvažnije oružje
Pomoćnik direktora Sektora policije posebne namjene Miloš Rakonjac pojasnio je da “naši ljudi imaju urođene sposobnosti, ratnički duh, koji je važan segment kako bi se odgovorilo zadacima PTJ-a”.
”Naša nova baza biće završena da kraja februara. Konačno ćemo dobiti mnogo bolje uslove za rad - nove sale za treninge, kancelarije, imaćemo moderan objekat za smještaj, rad i obuku specijalnih jedinica”, kazao je Rakonjac.
Na pitanje koliko je važna mentalna snaga, odgovara da sama priroda i zahtjevnost visokorizičnih zadataka PTJ nalažu da u toj jedinici budu visoko obučeni pojedinci, koji su fizički izuzetno spremni, mentalno stabilni i veoma jaki.
”Možemo reći da je najjače oružje jednog specijalca - snaga njegovog uma i hrabrost koje ga čine sposobnim i spremnim da kroz naporan proces obuke stekne neophodna znanja i vještine, istraje na teškim zadacima, nikad ne odustane i stalno teži da bude bolji kao pojedinac i član tima”, pojasnio je Rakonjac.
Kroz zahtjevan proces obuke PTJ-a, pored obučenosti jača se ukupna fizička spremnost, mentalna snaga i stabilnost njenih pripadnika.
”Mentalna stabilnost specijalca podrazumijeva smirenost, samokontrolu u uslovima pritiska i stresa, sposobnost da prepozna, kontroliše prevlada određena stanja emocije (strah, uzbuđenje, ljutnju) u nastojanju ispunjenja zacrtanog cilja - zadatka. Njegova sposobnost da u situacijama pod pritiskom zadrži fokus, koncentraciju, perceptivnost uz orijentisanost na zadatak, bez suvišnog uzbuđenja je ključna. Dakle, mentalna komponenta je veoma bitna, ona obuhvata istrajnost, upornost, hrabrost, odlučnost i samokontrolu u stresnim situacijama, kao situacionu inteligenciju”, navodi pomoćnik.
Navodi da se baš zbog tih elemenata na obuci posebno daje akcenat na situacionim vježbama, u uslovima koji oslikavaju realnost stvarnih zadataka, u kojima nastoji da se izgrađuje situaciona inteligencija pripadnika PTJ.
”Mogu reći da sam, uprkos svim problemima sa kojima smo se susretali, ponosan na sve što je urađeno u posljednje dvije godine i u PTJ i PJP, koja je takođe u sastavu Sektora policije posebne namjene. Na jedinstvu između te dvije jedinice. Izgradili smo nivo da nijesmo imali nijedno prekoračenje sredstava prinude, nijednu akciju gdje smo imali prekoračenje ovlašćenja pripadnika PTJ, a to sve govori da smo unaprijedili sistem prijema obuke, što je rezultiralo većom profesionalnošću jedinice”, pojasnio je Rakonjac.
Specijalci, koji više ne mogu da odgovore svakodnevnim zadacima i obukama, obično na zalasku karijere prelaze u odsjeke za obezbjeđenje domaćih stranih štićenih ličnosti, gdje su često ponajbolji pratioci.
”Nama ovdje trebaju timski igrači, dobri karakterni ljudi, sposobni da djeluju samostalno sa visokim stepenom samopouzdanja. Ovdje su svi koji vole ovaj poziv, a u službi očuvanja bezbjednosti i zaštite života i sigurnosti svih građana. Zato se rad u jedinici ne gleda kao posao, već kao način života”.
Tragedija na Cetinju pokazala manjkavost sistema
12. avgusta 2022. godine dogodila se najveća tragedija u Crnoj Gori kada je na Cetinju Vuk Borilović pucajući iz karabina usmrtio 12 komšija, među kojima i dva dječaka.
Tragedija na Cetinju pokazala je manjkavosti u sistemu reagovanja u rizičnim situacijama u sistemu Uprave policije.
Pomoćnik direktora naglasio je da mu je veoma žao što tog dana pripadnici PTJ nijesu ni stigli do Cetinja...
“Situacije sa aktivnim strijelcem, kao što je nažalost bila na Cetinju, nalažu hitan odgovor prvih policijskih patrola i snaga koje se nađu u blizini radi bržeg neutralisanja prijetnje, kako bi se spasili ljudski životi. Praksa je pokazala da u ovim situacijama čekanje dolaska specijalizovanih jedinica rezultira većim brojem žrtava. Prepoznali smo da obuka i opremljenost policajaca na lokalnom nivou nije na najboljem nivou i već se radi na tome da se to poboljša. Sprovodili smo već neke obuke, to će biti naš doprinos povećanju sistema bezbjednosti. Naši instruktori i naša strelišta biće na raspolaganju u dijelu obuke policijskih službenika. Ova tragedija je pokazala i rizičnost posla svih službenika Uprave policije”, pojasnio je Rakonjac.
Bonus video:
