Mještani Tomaševa i dalje u strahu od ubice: "Troje djece imam u kući, nemam ni pištolj, ni pušku..."

Zatajili su, ovo nije smjelo da se desi. Nije smjelo da se ćuti o tome da je okoreli kriminalac, koji je duže od 30 godina bio u zatvoru, ukrao puške, jer ih nije neko dijete ukralo. Da su tada nadležni reagovali kako treba, objavili javno njegovu fotografiju, pustili pse tragače da ga nađu, umjesto da ga puste da 15 dana naoružan šeta, moji ujak i tetka bi bili živi.

To je juče “Vijestima” kazao Janko Danilović, sestrić ubijenih Milenke (69) i Jovana Madžgalja (60), nakon što su se porodica i prijatelji vratili sa groblja na kom su dan ranije sahranjene nedužne žrtve odbjeglog ubice Alije Balijagića (65).

Reporteri “Vijesti” obišli su Vranešku dolinu i zaseok Sokolac, u kojem je 25. oktobra, oko 21.10, u njihovom domu, ugašen život Milenke i Jovana Madžgalja.

Na desetine policajaca i vojnika patroliralo je juče Tomaševom, postavljeni su punktovi za kontrolu, ali od skretanja ka selima Barice, Sokolac i Pisana Jela do kuće Madžgalja, izuzev trojice pilota aviohelikopterske jedinice, nije bilo ni traga od prisustva čuvara zakona, iako nadležni tvrde da mještanima osiguravaju zaštitu. Među mještanima sela u Vraneškoj dolini već četvrti dan širi se strah od odbjeglog ubice, silovatelja, razbojnika i nasilnika, koji izmiče policiji.

“Ima straha, opasno. Katastrofa jedna. Troje djece imam u kući, nemam ni pištolj, ni pušku, ni zaštitu, ni vojsku. Samo laži”, kazala je juče mještanka Dijela Sinđić.

Vremešna Velimirka Nenezić rekla je da ih je strah da se ubica ne vrati u selo, jer ne zna odakle sve može da se pojavi. Dodala je i da je prije ubistva svraćao kod nekih komšija, pio kafu i rakiju, ali da ih je nakon toga, sada pokojna Milenka Madžgalj, upozorila da selom ide naoružani čovjek, poručivši im da se zaključavaju.

“Ona nas je nazvala i svim komšijama kazala da se čuvamo i zaključavamo... Nije me strah da zaspim, mi smo se naživjeli, ali strahote ima, no, od ovoga ne možemo pobjeći, može biti iza te smrče sad”, kazala je ona.

Dok su novinarki davale izjavu, policije ni vojske nije bilo na vidiku.

Ni na račvanjima makadamskog puta koji vodi do zadnje kuće u Sokocu, one u kojoj su živjeli Madžgalji, nije bilo nikoga - tek dvojica policajaca s puškama ispred kuće.

U kući muk, a porodica traži odgovore na brojna pitanja, među kojima i na to zašto policija nije obznanila da Balijagić šeta naoružan s ukradenim puškama, kako to da pripadnici te službe 25. oktobra nijesu ostali u selu da zaštite mještane, zbog čega tužiteljka nije neposredno nakon zločina došla na lice mjesta, već je to učinila tek sjutradan i najvažnije - gdje je ubica.

Ubica svraćao i do škole

Višestruko osuđivani razbojnik, Bjelopoljac Alija Balijagić u avgustu je izašao iz zatvora, u kom je boravio od 2016. godine zbog silovanja starice i krađe. Krajem septembra je, kako se sumnja, u bjelopoljskom selu Lješnica, obio kuću V. B. i ukrao dvije puške i municiju. Posljednjih 15 dana bježao je policiji obilazeći uglavnom staračka domaćinstva u udaljenim selima iznad Bijelog Polja i Mojkovca.

U petak 25. oktobra došao je u Sokolac, u kuću Madžgalja, a prethodno, svraćao je i do seoske osnovne škole, gdje mu je portir dao čašu vode.

To je “Vijestima” kazao jedan od braće ubijenih Madžgalja, Velibor Madžgalj, koji je tog dana zbog zdravstvenih pregleda bio u Podgorici.

“Dolazio je i gore u školu. Tamo imaju tri učenika, učiteljica. Kada je došao, tamo je bio moj brat od strica. Ovaj mu je tražio čašu vode, i dao mu je. Rekao nam je čovjek nosi pušku, redenik oko pojasa, ne znam ko je, predstavio se Drašković. Nije se predstavio Alija. Znači krio je ime i spremao je sve ovo”, kazao je Madžgalj.

Prisjeća se da se telefonom čuo sa bratom i sestrom prije nego su ubijeni, jer su ga očekivali da te noći stigne u Sokolac, ali da je odgodio povratak za jutro kasnije.

“Bolje da sam došao, makar bih ležao sad sa njima u onom grobu”, rekao je on.

Priča i da su Milenka i Jovan tog dana ugostili neznanca koji im se predstavio kao lovac Drašković, dali mu da jede i pije.

Nešto kasnije su, kazao je on, došli policajci, pokazali im Balijagićevu fotografiju i pitali jesu li ga gledali.

“Preko dana im je prijavljeno da šeta selima, nosi pušku i redenik. Došli su kod mojih brata i sestre, pokazali im fotografju Alije Balijagića i pitali je li to on, zadržali su se desetak minuta kod naše kuće i pošli. Da su ostali u selu ne bi se to desilo. Morali su ostati tu veče da ovdje dežuraju sve, jer oni su tačno pustili da ih on pobije. On je pušten da ih pobije... Vratio se deset minuta nakon što je policija pošla. Kako je on mogao znati odakle da puca, kako je znao da su blokovi pored kuće i da od njih napravi stepenik da se podigne do prozora? Prvi put kad je dolazio, kad su mu dali da jede i pije, možda je prošetao ovuda, vidio one blokove, snimio teren i šta može da napravi i vratio se da ih ubije”, kazao je on.

Objašnjava da je njegov brat, prije nego mu je Balijagić pucao u leđa, ležao na jednom dijelu ugaone i da je skočio kada je slomljeno staklo na prozoru.

“Kako je udario u prozor, vjerovatno kundakom, moj brat je skočio da vidi šta je, i on ga je tu ubio. Sestra je uspjela da pozove policiju i javi da nam je brat ubijen, ali se tada veza prekinula. Ubio je i nju”, rekao je Velibor Madžgalj.

Porodica ogorčena

U razgovoru ne krije ogorčenje zbog propusta policajaca koji su, kako tvrdi, morali ostati u selu nakon što su potvrdili informacije da Balijagić naoružan šeta katunima. Ništa manje nije ogorčen ni na tužiteljku, koja je, prema njegovim tvrdnjama, tek sjutradan došla na lice mjesta.

“Tužilac nije bio nadležan da dođe uveče, nego je došao sjutradan, tek u 10 ili 11 sati... Policija je došla i ostala tek poslije ubistva, ali ja čisto sumnjam da oni znaju gdje je ubica. Vojsci svaka čast, obezbeđuje nas, sjedi ovdje sa nama, ali mi ne smijemo ni noćas noćiti ako ne dođu”, kazao je on.

Njihov najstariji brat, Budimir Madžgalj, kazao je “Vijestima” da su Jovan i Milenka, odgovarajući policajcima koji su ih posjetili prije ubistva, kazali da je Balijagić bio kod njih, pio kafu i rakiju i da su mu dali da jede.

“Kada je policija otišla, moj brat se vratio da namiri krave, a potom ušao u kuću i eto što ih je snašlo, pobio ih je”, kazao je on.

“Međutim, ta policija kad je došla, a bili su oko 17 sati, nešto prije mraka, kad su znali koga traže, znaju da je kriminalac i zločinac, trebalo je neko da ostane, a ne da prošetaju malo i odu... Nisu bili ovdje čitav dan, možda jesu po selima, ali ovdje su bili deset minuta. Došli i vratili se, umjesto da ostanu. Sumnjam da ga prikrivaju. Puštiti kriminalca, a ne pratiti ga, ne mogu da shvatim da se to može bilo gdje desiti. Policija je potpuno zakazala”, kazao je on.

Dodao je da zna jednog mještanina koji je prijavio da neko šeta naoružan puškom kroz sela, ali i da mu je još jedan rekao da ga je prijavljivao.

“Juče je policija obezbjeđivala sahranu, a danas kada smo izazili na groblje nije niko. Mogao nas je sve pobiti. Zahtjevam da policija obezbjeđuje našu porodicu i kuću sve dok ne uhapse ubicu. I da vode malo više računa o narodu, ovaj narod ne smije da zaspi ovdje, mora da bježi”, kazao je Budimir Madžgalj.

Zašto su ćutali o naoružanom zločincu?

Sestrić ubijenih Madžgalja, Janko Danilović ispričao je “Vijestima” da su nakon zločina saznali da je policija za Balijagićem tragala zbog krađe pušaka i municije iz jednog bjelopoljskog sela, i problematizuje zbog čega javnost nije obaviještena o tome da veoma opasan razbojnik i zločinac šeta selima naoružan.

“Znamo da je policija izašla na teren, da su odmah pošli u kuću ubice, pretresli je i nisu našli ni pušku ni municiju, a on se pravio da nije ništa uradio, da nije obio kuću i ukrao oružje. Nakon što je policija dobila operativna saznanja i došla do dokaza da je to ipak on i kada su krenuli da ga liše slobode, on ih je primijetio i pobjegao. Prilikom bježanja izgubio je ranac u kom su bile čarape i neka odjeća. Kada su tu odjeću donijeli ovdje, ispred kuće mog ujaka, psi tragači ponjušili su je i nastavili da traže njegov trag. Da su tog dana kada im je pobjegao organizovali potragu, da je to uradio načelnik bjelopoljske policije, do ovoga uopšte ne bi došlo”, kazao je Danilović.

On je pitao zbog čega istog dana, kada je Balijagić, kako tvrdi, pobjegao policiji ispred nosa, nisu angažovali pse tragače.

“Imali su dokaze, imali su čarape po kojima je pas tragač i tog dana mogao da traži”, rekao je on.

Sestrić ubijenih problematizovao je i zbog čega policija, koja je znala sa kim ima posla, nije odmah nakon što je Balijagić pobjegao, upozorila javnost da ih vreba opasnost od njega.

“Nikoga nisu obavijestili da je ozbiljan kriminalac, koji ima ozbiljan policijski dosije, pobegao organima reda ispred nosa, a trebali su da daju svim medijima njegovu sliku da ga neko vidi, da prijavi toga ništa čovjeka, da ljudi iz sela znaju ko je. Ljudi u selima ne znaju ko im je dolazio ispred kuće, predstavljao se Drašković, Bulatović, nosio pušku, govorio da je lovac, da je izgubio kerove... A zapravo je, dok su ga oni gostiili, davali mu čašu vode, rakije, ili da jede, obilazio teren i gledao koga će najlakše da liši života. E tu su zatajili. To nije smjelo da se desi, jer nije neko dijete ukralu pušku da se o tome ćuti”, kazao je on.

Dan prije ubistva šetao katunom

Dan prije nego je odzeo život bratu i sestri Madžgalj, Balijagić je svraćao u katun kod Velimira Zejaka, kojem se takođe predstavio kao lovac koji traži izgubljenog psa.

“Bio je tuda oko sat vremena, rekao je da je lovac i da traži izgubljenog kera kojeg je kupio u Srbiji. Prošle nedjelje ovuda je prošlo mnogo lovaca, i stalno prolaze tuda, pa nisam ni posumnjao u njegovu priču dok mi poslije njegovog odlaska komšija Nenezić nije rekao da se radi o odmetniku koji je viđan po Pisanoj jeli i drugim selima. Rekao mi je da živi u Lješnici i za samo par minuta popio je sedam osam rakija. Raspitivao se ko živi u kućama, a tražio mi je 20 eura da mu pozajmim, na šta sam rekao da nemam ni za sebe”, kazao je Zejak “Vijestima”.