“Kakva crna kultura sjećanja u Crnoj Gori, pa crnogorska vlast je tri decenije razvijala samo kulturu zaborava ratnih zločina. Zato što je za sve ratne zločine najodgovornija upravo ta vlast, koja je crnogorske rezerviste poslala u okupatorski rat, prvi nakon četiristo godina oslobodilačkog ratovanja”, ocijenila je za “Vijesti” novinarka i kolumnistkinja Ratka Vukotić Jovanović.
Ona navodi da, ipak, najveću “moralnu krivicu za ovakvu kolektivnu aMNEziju snose crnogorski građani”.
“Sve je manje nas koji pamtimo da je skoro 80 odsto punoljetnih glasalo za kreatore ratnih zločina. Nažalost, trećina Crne Gore i danas misli isto što i ubjedljiva većina početkom devedesetih. I ne samo što misli, nego “junacima” okupatorskog rata sad podiže i spomenike”, navodi Vukotić Jovanović.
I pravna savjetnica NVO Akcija za ljudska prava (HRA) Bojana Malović navela je za “Vijesti” da građani Crne Gore ne znaju dovoljno o njenom učešću u ratovima na prostoru bivše SFRJ, te da je to činjenica koju iz godine u godinu potvrđuju i istraživanja javnog mnjenja.
“Nedostatak znanja upravo predstavlja posljedicu izostanka politike suočavanja s prošlošću u Crnoj Gori, guranja ovih tema pod tepih, ali i činjenice da se one neadekvatno tretiraju u formalnom obrazovanju”, navodi Malović.
Da u Crnoj Gori ni 30 godina nakon ratnih dešavanja i počinjenih zločina na našoj teritoriji nema kulture sjećanja već se sistemski djeluje na relativizaciji prošlosti smatra i većina od 300 ispitanika, koji su ostavili odgovore na upitnik “Vijesti”.
Na pitanje da li smatrate da je kultura sjećanja na ratne zločine u Crnoj Gori dovoljno razvijena - 186 ili 62 odsto ispitanika na anketi je odgovorilo ne, nedovoljno, a sa djelimično je glasio odgovor 73 ili 24 odsto od ukupnog broja onih koji su pristali na anketu.
Oko 6,3 od ukupnog broja ispitanika ili njih 19 je odgovorilo “da se u potpunosti radi na tome da se ratni zločini počinjeni u Crnoj Gori ne zaborave”...
Ljagu mogu skinuti samo presude
Novinarka Vukotić Jovanović, koja je tokom karijere bila i sudionik događaja iz 90-ih, navodi da je kultura zaborava učinila da budu zaboravljeni i temelji današnjih sporenja, bolje reći osporavanja nekih etničkih i vjerskih zajednica.
Pripreme za ratne zločine, kako je objasnila, započele su u Crnoj Gori još u avgustu 1988. tzv. miting solidarnosti sa Srbima na Kosovu, sa parolama “Ubićemo Azema Vlasija, je...emo Kaćušu Jašari”...
“To je bio uvod u integrisanje sa srpskim nacionalistima i šovinistima. Neka vrsta kondicionog treninga za tzv. AB revoluciju, koja je u suštini bila repriza Podgoričke skupštine. A i tzv. miting solidarnosti i tzv. revolucija bili su dio trogodišnjih kondicionih priprema Crne Gore za okupaciju djelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine”, podsjetila je ona.
Kolumnistkinja smatra da ni tri decenije od izvođenja: “Muslimani crni vrani, crni su vam došli dani” i “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate”, govor mržnje ne da ne slabi nego je sve jači.
“Zato što su na javnoj sceni i dalje tri istine o zbivanjima u Crnoj Gori na kraju prošlog vijeka. A tačna je samo jedna: da su u ime Crne Gore počinjeni ratni zločini i da tu kolektivnu ljagu mogu skinuti samo presude pojedincima koji su ih izvršili. Problem je upravo u tome što se samo obilježavaju godišnjice zločina, parastosi dođu i prođu. Obaveza je medija i civilnog sektora da stalno opominju tužilaštvo i sudstvo, a naročito prosvjetne vlasti. U udžbenicima istorije konačno se moraju naći činjenice o Crnoj Gori iz ratnih devedesetih, da nam se ne bi ponovile”, kazala je Vukotić Jovanović.
U Crnoj Gori je od 1995. godine do kraja 2015. godine vođeno ukupno šest krivičnih suđenja za ratne zločine izvršene na prostoru bivše Jugoslavije tokom 90-ih godina prošlog vijeka.
U tim sudskim postupcima optuženo je bilo 36 osoba, a pravosnažno je osuđeno 10.
Specijalno državno tužilaštvo prema Strategiji o istraživanju ratnih zločina trebalo bi da uskoro ponovo otvori istrage u četiri najznačajnija predmeta - Deportacije, Morinj, Kaluđerski laz i Bukovica.
I predstavnica HRA navodi da načini na koje se ratna prošlost interpretira i obilježava često podstiču podjele i izazivaju tenzije među različitim etničkim i vjerskim zajednicama, jer se isti događaji percipiraju drugačije.
“Bez sveobuhvatne kulture sjećanja utemeljene u činjenicama i zvaničnog priznavanja svih žrtava, ratni događaji će ostati okidač za politička prepucavanja, ali i povećanje napetosti i netrpeljivosti među stanovništvom Crne Gore (u kriznim situacijama). Konstruktivno suočavanje s prošlošću moglo bi doprinijeti jačanju pomirenja i međusobnog razumijevanja među različitim zajednicama, ali za to je potrebna dosljedna podrška državnih institucija i odgovorno ponašanje političara, čega i dalje nedostaje”, navodi Malović.
I ogromna većina ispitanika “Vijesti”, njih 232 od 300, tokom popunjavanja ankete je odgovorilo da uticaj sjećanja na ratna dešavanja tokom 90-ih godina negativno utiču na odnose između različitih etničkih i vjerskih zajednica u Crnoj Gori.
Spomenička relativizacija zločina
Vukotić Jovanović smatra da je Crna Gora prva u regionu započela relativizaciju ratnih događaja iz prošlosti.
“Oko Dubrovnika gore gume”, tako su, objašnjava novinarka, državni mediji početkom 90-ih izvijestili o početku bombardovanja tog grada.
“Najveći iskorak u razvijanju kulture zaborava načinjen je 1992. utjerivanjem Crne Gore u tzv. SR Jugoslaviju. Po raspadu te - na krvi utemeljene - državolike tvorevine, Crna Gora je izbjegla presudu međunarodnog suda samo zato što je Srbija kao sukcesor SRJ postala i sukcesor svih zločina. U pojedinostima, kultura zaborava je unapređivana čak i takvim detaljima kakvo je uništavanje snimaka RTCG-a i fotografija Pobjede sa okupiranog područja”, prisjetila se ona, naglašavajaći da se Crna Gora žrtvama može izviniti jedino pravosnažnim presuđivanjem i plaćanjem odštete rodbini ubijenih.
“Podrazumijeva se da odštetu mora da plati i svima koji su preživjeli torturu u Crnoj Gori, kao i svim stanovnicima dubrovačko-neretvanske regije koje su opljačkali crnogorski rezervisti”.
Pravna savjetnica HRA Bojana Malović objasnila je da su pokretači svih inicijativa za memorijalizacije po pravilu članovi porodica žrtava i civilni sektor.
Ona navodi da bi država trebalo da obilježi svako mjesto gdje je počinjen ratni zločin u Crnoj Gori, jer bi ta obilježja mogla doprinijeti kolektivnom sjećanju, obrazovanju mladih, i pružanju podrške žrtvama i njihovim porodicama.
“Uostalom, to očekuju i građani. HRA je 2023. godine sprovela istraživanje javnog mnjenja koje je pokazalo da je više od dvije trećine ispitanika (68%) saglasno da mjesto svakog ratnog zločina treba da bude obilježeno spomen - pločom ili spomenikom u čast žrtvama. To sugeriše da postoji širok društveni konsenzus o ovom pitanju, iako ne i politički”, navela je ona.
Kako bi trebalo da izgleda državno odavanje počasti žrtvama, kako navodi Malović, zahtijevalo bi sistemski pristup, zbog čega je HRA više puta od Vlade Crne Gore tražila usvajanje Strategije tranzicione pravde i politike sjećanja kako bi se suočilo s prošlošću, poštovala prava žrtava na reparacije i obezbijedile garancije protiv ponavljanja zločina i kršenja ljudskih prava.
“To podrazumijeva ne samo uspostavljanje dana sjećanja na žrtve i izgradnju spomen-obilježja, već i potrebu da država pokaže spremnost i sposobnost da u slučajevima ratnih zločina postigne krivičnu pravdu, kazni počinioce, obešteti žrtve i njihove porodice, te im prizna odgovarajući status. Takođe, važno je obezbijediti socijalne usluge i istinu. Porodice žrtava moraju imati informacije o okolnostima stradanja svojih najmilijih, dok cjelokupna javnost treba da ima pristup istini o događajima iz prošlosti koja se mora očuvati od zaborava i ne smije se relativizovati”, pojašnjava Malović.
Kultura sjećanja “gaji” se podizanjem spomenika i preimenovanjem ulica u čast “heroja” ratova
U anketi na portalu “Vijesti” većina ispitanika je navela da se godišnjice vezane rat u bivšoj Jugoslaviji i zločina počinjenih u Crnoj Gori obilježavaju bez istinskih emocija.
“Ceremonijalno i neiskreno, političke strukture koriste prošle događaje da ubiraju političke poene. Kod nas se ne obilježavaju jer ne želimo da se suočimo sa tim da smo 90-ih pod izgovorom da se brani SFRJ i uticajem srpske crkve vršili zločine u Hrvatskoj, BiH, ali i u Crnoj Gori...”, samo su neki od odgovora ispitanika.
Bojana Malović smatra da u Crnoj Gori prije promjene vlasti 2020. godine nije ni postojala politička volja za suočavanjem s prošlošću, što je, kako je navela, očekivano jer su na vlasti bile strukture koje su učestvovale u ratnim devedesetim. “Međutim, trenutni pristup kulturi sjećanja dodatno je problematičan – još uvijek nemamo dane sjećanja, ratni zločini se i na visokom nivou otvoreno i učestalo relativizuju, žrtve se koriste u dnevno-političke svrhe. Podizanjem spomenika i preimenovanjem ulica u čast “herojima” ratova devedesetih prikriva se odgovornost za zločine, odnosno politička neodgovornost onih koji su ih slali u besmislene, neopravdane ratove, dok se dugogodišnje inicijative civilnog društva i porodica žrtava i dalje ignorišu”, smatra pravna savjetnica HRA.
Na pitanje “Vijesti” koje mjere treba preporučiti za unapređenje kulture sjećanja u Crnoj Gori, većina ispitanika u anketi je odgovorila da bi moralo da se ratni zločini izučavaju i da budu dio obrazovnog sistema...
Nekoliko njih je napisalo da bi trebalo da se izbjegavaju političke rezolucije, te da se institucije države jednako odnose prema svim zločinima...
“Kultura sjećanja bi trebalo da je zasnovana na istini. Politiku treba isključiti iz interpretiranja istorije. Tu presudnu ulogu treba da ima obrazovanje, koje je trenutno lišeno objektivnog pristupa”, napisao je jedan ispitanik u anketi.
“Na ploči u Morinju - osramoćeni i ime i duh Crne Gore”
Natpis na spomen-ploči jedna je od posljedica razvijanja kulture zaborava, smatra novinarka ratka Vukotić Jovanović i dodaje:
“Nije najteža, ali jeste najsramotnija zbog toga što pominjanje “velikosrpske agresije” i “zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore” asocira na krivicu Srbije. A za zločine nad zarobljenim Hrvatima kriva je isključivo Crna Gora. Prvo, zbog toga što bez njenog učešća ne bi bilo okupacije tokom koje su zarobljeni hrvatski građani. I drugo, još važnije, što je u Vrhovnom savjetu odbrane sjedio i predsjednik Crne Gore koji nije ni pokušao da se usprotivi formiranju logora za zarobljene Hrvate”, navodi ona.
Vukotić Jovanović naglašava da je “jedina istina da su tom pločom u Morinju osramoćeni i ime i duh Crne Gore”.
I savjetnica HRA smatra da natpis na ploči u Morinji nije idealan i može se tumačiti kao “pranje” crnogorskih vlasti od odgovornosti za sve što se dešavalo tokom opsade Dubrovnika pošto se ističe kako su zločini vršeni “za vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku”, a “da bi se osramotili ime i duh Crne Gore”.
“Slično tome, u školskom udžbeniku piše da je JNA napala Dubrovnik i okolinu, a ne objašnjava se da su u redovima te vojske u najvećem broju bili vojnici i rezervisti iz Crne Gore. S odlukom o upotrebi JNA u ratnim dejstvima na dubrovačkom ratištu saglasilo se tadašnje rukovodstvo Crne Gore na čelu sa Brankom Kostićem, ali i Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem. Uslijedila je ratna histerija, više ljudi se iz Crne Gore odazvalo mobilizaciji nego iz Srbije, tako da smo za svu “sramotu” i loše političke odluke sami krivi i sa tim se moramo suočiti. Drugo, ploča se nalazi na objektu Ministarstva odbrane, koji nije na javnom mjestu i kom niko ne može da priđe, pa samim tim nema memorijalnu svrhu, ne služi ni kao podsjetnik na tragične događaje, ni kao opomena budućim generacijama. To je suprotno onome za šta su se HRA, CGO i ANIMA zalagale od 2019. godine”, pojasnila je Malović.
Bonus video:
