Česma u Ulici narodnih heroja u Nikšiću potekla je 1932. godine, kada je urađen i vodovod.
Krajem 20. vijeka, svih šest javnih česmi u gradskom jezgru prestale su sa radom, osim te.
Prije petnaestak godina, i iz nje je prestala da teče voda, da bi prošle godine, zahvaljujući inicijativi Omladinskog kluba, bila obnovljena i stavljena u funkciju.
Ali, ovo nije priča o pomenutoj česmi. Ovo je priča o Nikšiću iz ugla Ane Milović Jasikovac, jedne od deset gritera koliko ih postoji u gradu pod Trebjesom, jedinom u Crnoj Gori koji ima griterski servis.
“Do ovog projekta nijesam znala ko su griteri. Onda sam saznala da su to prijatelji za koje posjetilac nije znao da ih ima u mjestu u kojem boravi, ljudi koji mnogo vole svoj mjesto i žele da posjetioci punog srca odu iz njega. Iz želja da promovišem Nikšić, da dobije pravo mjesto na turističkoj mapi Crne Gore, odlučila sam da postanem griter”.
Griteri su “besplatni domaćini” koji turiste upoznaju sa gradom van turističkih brošura, koji dio sebe i svojih emocija dijele sa neznancima u želji da oni makar na trenutak budu dio grada i da, kada se vrate u svoju zemlju, prenesu i drugima tu toplinu...
“Griteri pokazuju mjesta koja su bliska njihovom srcu, mjesta koja izazivaju emociju kod onoga ko govori. Ne mogu nekoga da povedem gdje meni nije bilo lijepo, gdje i mene nema, gdje nijesam utkala dio sebe. Zato bi moja griterska tura krenula od česme u Ulici narodnih heroja. Ispričala bih priču o svom djetinjstvu, o plastičnim flašama punim vode i prskanju, o ljetima koja su nam prolazila uz tu česmu. Onda bi prošli Karađorđevom ulicom, obišli stare kuće, nemarkiranim stazama pošli do Trebjese, sa vidikovca pogledali panoramu Nikšića, došli do jednog proplanka na Trebjesi gdje ljudi često roštiljaju, pa bi i mi roštiljali i turu završila sa obilaskom radionice unikatne keramike, da se i oni oprobaju za grnčarskim kolom”.
Griteri su, prema Aninim riječima, sve popularniji u svijetu, jer turisti sve češće žele da vide znamenitosti kojih nema u turističkim brošurama, da “iskuse život onakvim kakav jeste u mjestu gdje borave”.
Miodrag Karadžić objašnjava da je priča o griterima, preko Italije i projekta “Balkan Greeters” kojim je koordinirala “Kooperative Kramars”, u Crnu Goru stigla zahvaljujući Agenciji za lokalnu demokratiju, da su se priključili i članovi Društva mladih ekologa i tako je nastao prvi griterski servis u Crnoj Gori.
“Naš lokalni servis trenutno čini deset gritera i svako od njih ima različitu turu. Nikšićki griteri su ljudi različitih profila, interesovanja, godina, a težište je stavljeno na ljude koji su već prisutni u međunarodnim komunikacijama i NVO sektoru i koji su na neki način već osjetili te griterske aktivnosti. Imamo ekologe, politikologe, mašinskog inženjera, ekonomistu, pukovnika u penziju, ljude od 18 do preko 60 godina”.
Pošto, kako kaže, sve češće odlazi na Slano jezero koje je postalo njegova oaza, turistu bi odveo tamo da i on “čuje tišinu”, vidi ljepotu, osjeti spokoj.
“Objasnio bih koji su to važni putevi kroz istoriju vodili preko Slanog jezera, kako je nastalo, u čemu je njegov značaj danas. Društvo i ja smo napravili splav od 24 kvadrata sa kojim bih turiste provozao i pokazao im svu atraktivnost jezera. Ukoliko neko bude raspoložen, mogao bih mu splav, na kome će biti kućica, pozajmiti da malo više uživa u čarima jezera”.
Nikšićka “skrivena mjesta” na koja bi Dušan Babić odveo turiste su prirodni fenomeni – mukavica Vidov potok i najveća estavela u Dinaridima - Gornjepoljski vir.
“Ta mjesta nijesu dovoljno valorizovana, ne nalaze se u turističkim brošurama, a i te kako su značajna. Griterska priča je priča o kulturološkom stepenu, svijesti jedne zajednice da dočeka strance, o ljudima koji vole svoje mjesto”. Nikšićki griteri kažu da s nestrpljenjem čekaju da ih neki turista kontaktira, a i oni će, čim im negdje otputuju, koristiti usluge gritera.
Priča krenula iz Njujorka prije četvrt vijeka
Karadžić kaže da je lokalni griterski servis postao član globalne griterske mreže, koja okuplja više od 280 gradova, a uskoro bi takve servise trebalo da dobiju i Podgorica, Bijelo Polje i Danilovgrad.
“Italijani su prve godine imali tri griterske ture, druge godine oko 70, a treće 150. Griteri su u ekspanziji i te ture su se turistima pokazale kao jako zanimljive”.
Mnogo je razloga zbog kojih su griteri u svijetu sve popularniji, a to što ne “pričaju naučene priče” iz brošura o svom mjestu, i što njihove ture, koje su besplatne, “imaju i miris i ukus”, samo su neki od njih.
Griteri su se prvi put pojavili u Njujorku, 1992.godine, kada je Lin Bruks osmislila projekat “Big Apple Greeters” u želji da turisti upoznaju Njujork kroz “priču” lokalnog stanovništva. Ideja je vrlo brzo i lako počela da se širi i iste godine osnovana je neformalna virtuelna asocijacija Svjetska mreža gritera.
Bonus video:
