U kolašinskim selima ostalo je još nekoliko vodenica potočara. Nekad ih je, sjećaju se stariji, bilo po tri, četiri na vodotoku dugom svega četiri kilometra. U tom kraju nikada nijesu prestali da cijene vrijednost brašna od žita samljevenog između teškog kamenja, koje pokreću brzi planinski potoci, pa vodenice i sada rade „punom parom“.
Za svaku od njih vezana su brojne porodične, seoske i plemenske uspomena. Pojedine, kao ona u selu Rijeka Mušovića, i danas su mjesto gdje se komšije okupljaju da podijele zajedničke radosti i teškoće, čak i kad nema ništa da se melje.
Ta vodenica, sagrađena na jednom od jazova iz planinske rječice Ljevaje, do sada je obnavljana bar tri-četiri puta. Riječani nijesu dali da njeno „kolo“ stane ni pošto su je spalili italijanski vojnici tokom Drugog svjetskog rata, ali ni poslije poplava početkom 90-ih prošlog vijeka. Različite generacije su je premještale, pravili od različitih materijala, ali u tom selu tvrde da je to „sve ista“ vodenica, jer je sačuvano kamenje staro više od 130 godina.
„Kamenje je na konjima donio sa Kosova Grujo Grujić. Nikada nije mijenjano, jer nije bilo potrebe za tim. Zbog toga računamo da je vodenica toliko i stara. Možda ima i starijih i ljepših, ali ova je po mnogo čemu posebna“, objašnjavaju u Rijeci Mušovića, selu na pola puta koji vodi od grada do Ski centra.
Mještani tog sela, na sjednicima pored svoje vodenice, koju su uvijek obnavljali zajednički i složno, tvrde, uspijevaju da prevaziđu i brojne ideološke i političke razlike, ali i da se dobro provesele. U Rijeci je sada svega 20-ak mještana, no u rodno selo se tokom godišnjih odmora redovno vraćaju i oni koje je život odveo u veća mjesta, o čemu svjedoče i brojne vikend kuće. Svi oni su, iz poštovaja prema svojim precima i vezanosti za rodni kraj, pomogli da se sačuva dio zajedničke tradicije, koja im je, kažu, neprocjenjivo važna. Tako se i okupljanja organizuju, uglavnom ljeti, za vrijeme godišnjih odmora, odnosno predaha od poljoprivrednih poslova.
Vodenicu su gradili Grujići, Anđelići, Vukovići, Šćepanovići..., a druga samo par stotina metara od nje, je vlasništvo porodice Vlahović.
U riječkoj vodenici nikada nije bilo samo jednog mlinara, niti je ikada kome uziman ujam (naknada u brašnu za uslugu mljevenja žita). I sada rado besplatno melju žito prijateljima iz drugih sela. Mnogi znaju i gdje Riječani „kriju“ ključ od vodenice.
„Nikada ljudi nijesu prestali da melju žito na ovaj način. Električni mlinovi „sagore“ brašno, pa ono gubi na kvalitetu i ukusu. Nekada je ovo kamenje mljelo ječam, raž, heljdu, sada, nažalost, najčešće kukuruz. Zalivađene i zapuštene njive, ljudi pobjegli u gradove, pa je i manje žita. Vodenica je odvajkada bila „edovnička“, to jest cijelog sela. Međutim, ni ranije ni sada nikog ko je došao iz drugih sela nijesmo odbili i samljeli smo, naravno besplatno. No, ne odbijamo ako neko zauzvrat ostavi flašu rakije u vodenici“, objašjavaju u Rijeci.
Brzina mljevenja zavisi od toga koliko brašno treba da bude sitno. Ukoliko se, recimo, kukuruz koristi za ishranu stoke, to jest, pravi se „prekrupa“, onda se 100 kilograma može samljeti za 45 minuta. Za finije brašno potrebno je mnogo više strpljenja, pa se oko tri i po do četiri sata potroši na mljevenje 50 kilograma žita.
Pored kvalitenog kamenja, objašnjavaju u Rijeci, neophodno je napraviti i dobro „kolo“. To je dio vodenice sa „propelerima“ koje okreće snaga vode, a ono, zatim, pokreće kamenje. Nekada se pravilo od kvalitetnog javorovog ili jasenovog drveta, a sada je najčešće metalno. Žito se prije mljevenja stavlja u koš od drveta, a brašno se skuplja u mučnici.
„Koliko je brašno sitno zavisi od razmaka između dva kamena, što se reguliše posebnom polugom. Takođe, bitno je odrediti i brzinu kojoj zrnevlje iz koša pada između kamenja, a to reguliše takozvano čeketalo. Nije teško savladati sve to, jer je riječ o jednostavnom mehanizmu, koji samo neupućenima izgleda komplikovano“, kažu oni najvičniji mlinarskim poslovima.
„Samo što ga vodeničko kamenje nije mljelo“
U kolašinskom kraju gotovo da nema legendi vezanih za vodenice, sličnim onih iz regiona koje obiluju natprirodnim i mističnim pojavama. Međutim, vodenica, odnosno njeni djelovi, dio su uzrečica kojima se slikovito opisuju karakterne osobine ili životne okolnosti. Tako se, na primjer, za ženu koja mnogo priča kaže da je „kao čeketalo“, jer taj dio prilikom udaranja u kamenje proizvodi kontinuirani karakteristični zvuk.
Za čovjeka koji je imao mnogo teškoća u životu kaže se „samo što ga vodeničko kamenje nije mljelo“.
Bonus video:
