Most na Tari, remek-djelo graditeljstva i arhitekture, turistička atrakcija i jedan od simbola te rijeke, nedavno je portal “Bright side” uvrstio u 20 najljepših mostova na svijetu.
Tu laskavu titulu, most je zaslužio time što se uklopio u okolni ambijent i stiče se utisak kao da ga je priroda iznjedrila. Iako su ga gradili vrsni majstori, iz ptičije perspektive podsjeća na Tarin krivudav tok, usječen u kanjon, najdublji u Evropi i drugi u svijetu.
Odluku o gradnji mosta u to vrijeme zabačenom dijelu Crne Gore donio je Ministarski savjet Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1936. godine zbog bolje veze Zetske banovine sa centrom tadašnje države, kao i zbog dotrajalosti postojećeg žičanog mosta.
Prvobitno je projektna trasa mosta cijelom dužinom bila prava, ali je to kasnije promijenjeno radi prilagođavanja pristupnog puta. Kanjon Tare je premošćen lučnom konstrukcijom raspona 116 metara dok je prilazna konstrukcija riješena kao vijadukt sa četiri lučna otvora raspona 44, 08 metara.
Najbolji pokazatelj vještine njegovih neimara je podatak da je prilikom gradnje podignuta i najviša drvena skela u Evropi. Gradnju mosta pratila je odgovarajuća drvena skela a projektant se odlučio za skelu tipa “koraj”. Visina skele na velikom lučnom otvoru iznosila je 141,27 metara što je predstavljalo poseban izazov naročito za izvođača. Za izgadnju skele angažovana je porodica Koraj iz Švajcarske. Inženjerski tim, kojeg su činili otac i sin, bili su najpriznatiji stručnjaci tog vremena za tipove visokih kanjonskih skela.
Most je privremeno pušten u saobraćaj u novembru 1940. dok još skela nije bila demontirana. Nedugo zatim, 17. aprila 1941. godine preko njega su prošli prvi okupatorski tenkovi.
Da bi se 1942. godine spriječilo prodiranje italijanskih jedinica od Pljevalja na slobodnu teritoriju, partizansko rukovodstvo odlučila je da sruši dio mosta. Taj zadatak povjeren je inženjeru Lazaru Jaukoviću. Tri mjeseca kasnije, Jaukovića su uhvatili okupatori i strijeljali ga 2. avgusta. Lazar je sahranjen u blizini mosta, a nakon obnove 1946. godine postavljena je njegova bista na mjestu gdje je izgubio život. Odmah po njegovoj smrti stvorena je legenda, u kojoj se Lazar pominje kao tvorac mosta te da je „svoje“ remek-djelo morao da sruši. Već 1946. godine most je bez većih problema popravljen.
Bonus video:
