Safet Adžović, koga većina Nikšićana zove Ćamil, ima 42 godine. Visok je, snažan i vrijedan. Gluvonijem je, epileptičar, i živi sa tetkom i njenom porodicom. Često se desi da „nestane“ po desetak dana, da ga traži rodbina, ali i policija. Nađu ga i uvijek ista priča – odveli ga ljudi da im ubere drva, uradi neki posao, i vratili ga nakon dobro odrađenog posla. Zbog snage, ali i spretnosti sa sjekirom i šegom, ljudi Safeta najčešće „pozajme“ za poslove oko drva.
Dešava se i da ga angažuju da im kopa kanale, radi oko bašte, pravi ograde. Od pojedinih dobije hranu, od rijetkih novac, od mnogih batine. Zato porodica svaki put kada nestane strahuje šta može da se dogodi.
„Vijesti“ su o Safetu i mukamo porodice Adžović, koja pokušava da ga sačuva od maltretiranja, pisale u više navrata, još 2008 i 2010.godine, ali situacija se od tada nije promijenila. Zato se porodica Adžović obratila medijima i pozvala novinare kako bi zamolili ljude da ne vode Safeta da im radi, a ukoliko sam dođe da ga odvedu u policiju ili njima vrate.
„Safetov otac, moj brat, je poginuo kada mu je bilo tri godine. Podigla sam ga kao i moju djecu. Da nije nijem i gluv ne bi ga tako maltretirali. Vodio ga narod čak i po mjesec–dva. Hvala policiji, izađu nam u susret i uvijek idu da ga traže kada nestane. I ja sam ga sa djecom tražila. Dođu ljudi, izbace ga ispred kapije, izudaranog, grdnog, svakakvog“, priča Safetova tetka Čena Adžović, koja živi u naselju ispod Trebjese.
Ljudi dođu, pričaju Adžovići, otvore auto, pozovu Safeta i on ode. Džabe mu objašnjavaju da ga iskorišćavaju, da ne smije da ide, Safet nastavlja po starom. Voli da radi, a često i sam ode.
„Rijetko ko mu plati. Nahrane ga, jer gladan ne može da im radi. Dešavalo se i da ga istuku, bace u vodu, izbace na sred ulice, pa on luta. Ti koji ga plate lako ga navedu da ode u kafanu i da sve zajedno sa njima popije“, priča Čena.
Dodaje da je Safet prije četiri godine dobio epilepsiju, kao i unutrašnju alergiju zbog koje su ga nekoliko puta vodili za Beograd.
„Dobro bi bilo da ga smjeste u bolnicu, da se liječi i da ga više ne maltretira narod. Ne mogu više da ga pazim. Nije mali, a sada i sam nestane, pa ga svi tražimo. On mi je jedini od rodbine, a ne mogu da pomognem. Svijet ga grabi, maltretira, a mi nemoćni“, nemoćno je odmahnula rukom Čena Adžović.
Bonus video:
