„Nijesmo imali gotovo ništa materijalno, ali smo imali sve, jer smo imali cilj i perspektivu“ - ovim riječima svoju mladost opisali su učenici VI razrada nekadašnje Više nepotpune gimnazije u Kolašinu, (genaracija 1955/56), koji su se nakon šest decenija prvi put sastali u rodnom gradu. Njihovo emotivno druženje, upriličeno u hotelu „Lipka“, bila je i prilika da ispričaju i zajedničke uspomene, ali i životne priče, pune „ostvarenih i želja koje su im izmakle“. Od ukupno 33 učenice i 85 učenika tadašnja tri odjeljenja, samo 20-ak su uspjeli da iz zemlja regiona i drugih gradova Crne Gore dođu u Kolašin. Pridružio im se i profesor Momir Bulatović. Drugog, Krsta Pižuricu, bolest je spriječila da se pridruži svojim učenicama sa sredine šeste decenije prošlog vijeka.
„Dijelili smo školsku klupu, razgovore, skrivene simpatije, polovinu cigarete i poneko šaptanje na pitanje čiji odgovor nijesmo znali... Životne okolnosti su nas promijenile, druge sredine uobličavale, pa je ovo prilika da se još jednom, ovako drugačiji, upoznamo, ali i podsjetimo na ono što nam je nakad bilo zajedničko i spajalo nas“, kazao je Danilo Rakočević svojim nekadašnjim školskim drugovima, među kojima su sada uspješni ekonomisti, pravnici, ljekari, inženjeri...
Mnogi od tadašnjih učenika kolašinske gimnazije, prelazili su pješke i po 30 km od kuće do škole i nazad. Putovali su iz Sjerogošta, Rovačkog Trebaljeva, Gornjeg Lipova, Moračke Bistrice, sa Crkvina... Sjećaju se da su im čizme, kišobrani i kabanice bili „misaona imenica“. Grijali su se i sušili odjeću pored bubnjara u učionicama. Niko od učenika tadašnje generacije nije imao ni radio u svom domu, pa su prenose utakmica zajednički slušali ispod lipe, na kojoj je bio prikačen ogroman zvučnik, preko kojeg su se slušali i propdagandni govori.
Inicijator okupljanja Ranko Medenica kazao je da je generacija doživjela brojne društvene tranzicije i dramatične promjene političkih sistema.
„Bilo je toga i za jednu, a ne tri generacije. Doživjeli smo obnovu ratom porušene zemlje, industrijalizaciju, kolektivizaciju, Rezoluciju Informbiroa, smjenu Rankovića, obračun sa stavovima Đilasa, MASPOK, anarholiberalne struje, podizanje i rušenje Berlinskog zida i slom socijalizma... Zatim, krvavi raspad naše domovine i bolne prelaske iz jednog u drugi politički sistem. Sada živimo aktuelne probleme“, rekao je on.
Roza Vlahović je podsjetila svoju generaciju da su od nastavnika i roditelja dobili neprocjenjivo bogatstvo, kakvo se danas ne stiče u porodicama i školama. Njen nekadašnji školski drug Vojislav Maksimović, svima koji su u kolašinskoj gimnaziji usvajali znanja o životu i nauci, posvetio je pjesmu Vita Nikolića „Pismo učiteljici“
Profesor Bulatović je naglasio da je ovo bila generacija, čiji su sistem vrijednosti, ljudske i profesionalne reference, na najbolji način gradili sredine u kojima su živjeli i radili. “Mlađi bi štošta mogli da nauče od sugrađana, koji su daleke '56. godine napustili grad i nastavili školovanje negdje drugo. Iako je bilo davno, svakog od njih, njihove talente, vrline i nestašluke dobro pamtim. Bili su generacija koja se ne zaboravlja”, kazao je.
Nakon višesatnog druženja, generacija 1955/56. nekadašnje kolašinske gimanzije obavezala se na skori susret.
Galerija
Bonus video:
