Modernizacija društva, ubrzan životni tok i svakodnevna borba za uspjeh na poslovnom planu doprinijeli su povećanju kolektivne anksioznosti, koja se nalazi u osnovi i fobičnih poremećaja, kazao je direktor Klinike za psihijatriju Kliničkog centra Crne Gore, Željko Golubović.
On je pojasnio je da je fobija, prema Frojdovom određenju, neopravdani, nestvarni i ponavljani strah od predmeta, osoba i okolnosti, navodeći da osoba prepoznaje nerazumnost fobičnog straha, ali ne uspijeva da ga se voljno oslobodi.
„Fobija, na sličan način kao što se to dešava i prilikom napada panike, često parališe organizam i preplavi osobu anksioznošću. Budući da se susretanje s objektima ili pojavama od kojih neko ima fobiju, doživljava kao preplavljujuće iskustvo, ljudi teže da izbjegavaju na sve moguće načine da se s fobičnim objektom suoče“, rekao je Golubović agenciji MINA.
Na taj način, dodao je, svaka fobična osoba u većoj ili manjoj meri sužava prostor kretanja i djelovanja i, u zavisnosti od intenziteta i tipa fobije, ponekada to izbjegavanje može značajno da utiče na kvalitet i organizaciju života fobične osobe.
„Modernizacija društva, ubrzan životni tok i svakodnevna borba za uspjeh na poslovnom planu i obezbjeđivanje puke egzistencije sa druge strane, umnogome su doprinijeli povećanju kolektivne anksioznosti, koja se nalazi u osnovi i fobičnih poremećaja, pa se može reći da svi posjedujemo jednu određenu dozu anksioznosti“, rekao je Golubović.
To je, kako je naveo, sa jedne strane i dobro, jer podiže stepen mentalne spremnosti i na taj način povećava budnost, što je povoljno u slučaju nepredvidivih situacija. „Sa druge strane, ukoliko djeluje parališuće na pojedinca, zahtijeva ozbiljan pristup, koji bi doveo do oslobađanja nakupljenje anksioznosti“.
Golubović je rekao da u Crnoj Gori ne postoji zvaničan registar o broju onih koji se zbog ove vrste problema javljaju zdravstvenim ustanovama.
„Međutim, kako je izrada registara za određene entitete koji su predmet rada psihijatara, siguran sam da će i ovaj registar biti u funkciji u doglednom periodu“, saopštio je on.
Golubović je kazao da je većini ljudi koji pate od različitih oblika fobija moguće pomoći nekom vrstom tretmana, dodajući da terapija takvih poremećaja podrazumijeva uzimanje određenih ljekova ili neku od specifičnih psihoterapijskih metoda.
Prema njegovim riječima, od psihoterapijskih metoda najbolji efekat je pokazala kognitivno- bihejvioralna terapija, koja pomaže pacijentu da shvati obrasce negativnih misaonih tokova i pronađe načine da izmijeni takve načine razmišljanja i da izdrži povremene neprijatne situacije kroz duži vremenski period.
„Takođe i terapija izlaganja (ekspozicijona terapija) ima dobar efekat na određene tipove fobija i podrazumijeva obučavanje osobe da se opusti, relaksira kada se nađe u situacijama koje smatra opasnim i zastrašujućim. Terapeut je najčešće izvodi u stadijumima, korak po korak, svaki put čineći zadatu situaciju malo više intenzivnom i malo strašnijom“, naveo je Golubović.
On je poručio da kombinovanje psihoterpisjkih tehnika i medikamentozne terapije može poboljšati efekat liječenja fobičnih poremećaja.
Golubović je pojasnio da su najčešće fobije sa kojima se ljudi suočavaju specifične fobije, odnosno fobije koje su vezane za konkretne objekte ili situacije.
„Mnoge specifične fobije zapravo ne ometaju njihove sopstvenike u uobičajenim dnevnim aktivnostima, pa ovi jednostavno nauče da žive sa njima i ne posežu za liječenjem. Neke od najčešćih specifičnih fobija su: entomofobija – strah od insekata, aviofobija – strah od letjenja, dentofobija – strah od zubara, ofidiofobija – strah od zmija“, rekao je on.
Kako je dodao, neke bizarne dijagnostikovane fobije su i strah od tašte – penterafobija, strah od lijepih žena –venustrafobija, strah od fobija – fobofobija, strah od svega – panofobija.
„Međutim, sa druge strane, agorafobija i socijalna fobija predstavljaju dva entiteta koja u velikoj mjeri parališu osobu, jer se u prvom slučaju radi o strahu od velikih otvorenih prostora, izlasku iz kuće, boravljenju na javnom mjestu, dok se u drugom slučaju radi o strahu od drugih ljudi, od okruženja, društvenih kontakata, strahu od posmatranja od strane drugih osoba u maloj grupi i procjene od strane drugih što vodi izbjegavanju socijalnih situacija“, kazao je Golubović.
Te vrste fobija, dodaje on, u velikoj mjeri definišu život pojedinca i utiču na njegovo socijalno funkcionisanje. „Tako da, usled nemogućnosti da se izbore sa ovom vrstom prijetećih situacija, obično predstavljaju najčešći uzrok javljanja terapeutu“.
Upitan kako razlikovati strah od fobije i kako prepoznati kada je vrijeme da se potraži stručna pomoć, Golubović je rekao da se strahom se naziva osećaj tjeskobe, neprijatnosti ili vrlo intenzivne uznemirenosti, doživljen u prisutnosti neke „opasnosti“ ili čak pri samoj pomisli na nju.
„Funkcija straha je, u osnovi pozitivna, jer je on oduvijek svojevrstan čuvar čovjeka i na jedan indirektan način obezbjeđuje opstanak vrste. Bježanje od opasnih situacija, sakrivanje i nepovjerljivost, nasljeđivani su i sticani kroz generacije“, kazao je on.
Sa druge strane, dodao je, fobija je snažan, iracionalan, trajan strah od određenih situacija, predmeta, aktivnosti, osoba, dakle preuveličana percepcija nadolazeće opasnosti povezana sa konkretnom situacijom ili specifičnim objektom.
„Osnovnim simptomima fobije smatraju se snažna, konstantna, nezadrživa svjesna želja da se izbjegne određena neprijatna situacija i čitav niz tjelesnih ispoljavanja poput crvenila lica, drhtavice, suvih usta, znojenja dlanova, pojačane želje za mokrenjem, pražnjenjem, palpitacija (osećaj ubrzanog ili nepravilnog rada srca) i napada panike“, naveo je Golubović.
On je poručio da je, ukoliko strah djeluje parališuće na pojedinca i blokira ga u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, to prvi znak potrebe za stručnom pomoći.
Golubović je kazao da, u poređenju sa stanjima strepnje, fobije su viši i organizovaniji vid neurotičnih odgovora.
„Po ovom učenju fobija nastaje kao posledica nemogućnosti da potisnuti sadržaji ostaju u nesvjesnom dijelu naše ličnosti. Dakle, ljudi teže da potiskuju seksualne i agresivne impulse, koje njihov svjesni dio ličnosti u datom trenutku ne može da obradi, s njima ne može da se suoči i ne može da ih toleriše“, rekao je on.
Međutim, kako je dodao, potiskivanje, iako mehanizam odbrane od neželjenih emocija, ponekada popušta, te se potisnuti sadržaji vraćaju u svijest – ovog puta maskirani i u vidu simptoma.
„Budući da osoba osjeća strepnju povodom povratka nedozvoljenih sadržaja iz nesvjesnog, ona te strepnje pokušava da se oslobodi tako što je eksternalizuje u neki spoljašnji objekat. Na taj način, ne mora da se bori svakodnevno s (ponekada preplavljujućom) strepnjom, već se opaža kao da opasnost vreba spolja“, rekao je Golubović.
Na taj način, kako je ocijenio, može se vidjeti da se radi o dubljem problemu, koji zahtijeva odgovarajući tretman, pa se stoga mora napraviti sveobuhvatan pristup u liječenju osoba sa fobičnim poremećajem.
Bonus video:
