Preduzeće za proizvodnju soli u Ulcinju je formirano 1927. godine, tiho i bez ikakavog odjeka u javnosti Kraljevine SHS, koja je tih dana na parlamentarnim izborima birala novu vlast. Sedam godina kasnije, neposredno prije Marseljskog atentata, primorski gradić na krajnjem jugu, ubrao je prve kristale soli.
Ni najveći optimisti nijesu vjerovali da je otvaranje fabrike revolucionarni iskorak u razvoju prelijepog, ali siromašnog grada. Nekoliko godina kasnije, industrijski zamah doveo je do eksplozivnog turističkog razvoja, koji je tihi i mirni grad lansirao među vodeća ljetovališta na južnom Jadranu.
Tako je fabrika bila preteča turizma i ljepšeg i bogatijeg grada. Sve do kraja vijeka, bila je i autentični simbol uspjeha a onda je neko zaključio da je na 15 miliona pripadajućih kvadrata u zaleđu Velike plaže, bolje graditi nego proizvoditi so i gledati jata ptica kako uživaju u netaknutim, prirodnim staništima kojih je osam iz rezolucije 4 a devet iz rezolucije 6 Bernske konvencije. Tako je fabrici, koja je poslije rata ponijela ime narodnog heroja Baja Sekulića, ostalo samo ime... Nakon što je stečajni upravnik Ognjen Jovović ekipi “Vijesti” odobrio obilazak Solane, stigli smo do kapije, gdje nas po dogovoru čeka Jovovićev saradnik u ulozi vodiča. Objašnjava da nije ovlašćeno lice da govori i da mu zato ne pominjemo ime i prezime. Predlaže da idemo autom jer samohodni transporter i pumpa za ispuštanje vode sa bazena, nijesu baš blizu.
Za onoga ko prvi put ulazi u Solanu, prizor je sablasan. Odmah na startu, iza mosta na Brdeli, pogled prikuju stari traktor probušenih guma i zarđali bager. Pedesetak metara unutar kapije još se nalazi bista narodnog heroja, a iza nje urušena stara zgrada uprave fabrike, koja tužno sjeća na dane slave.
Iza fabrike nazire se ogromni hangar, kome fali dvije trećine krova. Zalihe neprerađene soli iz berbe od prije tri godine, lagerovane su u pokrivenom dijelu objekta. Dok se vozimo prema pumpi, sa lijeve strane vide se ruševine fabrike za proizvodnju soli i potpuno neupotrebljive dresine.
“Fabrika je kupljena u Njemačkoj osamdesetih godina prošlog vijeka, a u starom gvožđu završila je početkom ovog. To je bila industrijska proizvodnja soli i mašinama je bila potrebna samo slana voda. Jedno vrijeme, solana je paralelno imala dvije proizvodnje - fabričku i na klasičan način”, pojašnjava naš vodič.
Dresine su, kaže, odavno za otpad.
Između nekadašnje fabrike i hangara, smješten je pogon za preradu soli. U njemu se, pored ostalog, nalaze nove pakirnice za pakovanja od jednog, pet, 10 i 25 kilograma, a postoji i automatska palatizacija. Prolazimo pored nepreglednih bazena punih kišnice, gdje su radnici skoro punih 90 godina, lopatama složno kupili so. Sada je tu nestvarno pusto.
Nailazimo i na samohodni transporter, ali odlučujemo da prvo odemo do pumpe. Tamo nas domaćinski dočekuje Pero Đurišić, jedan od trojice stražara. Nudi nas rakijom i pivom i ljubazno pokazuje unutrašnjost prostorije. Kaže da je u funkciji jedna od dvije pumpe i da je za sada to dovoljno.
Pumpa preko uzanog kanala, vodu iz bazena izbacuje u Port Milenu. Đurišić kaže da mu nije dosadno na poslu iako mu je smjena 24 sata.
“Ima ljudi, posebno vikendom. Idu da gledaju ptice pa svrate. Ima i zmija, skoro sam jednu ubio a bude i koja skakavica. Izbaci je pumpa”, priča Đurišić.
Vodič objašnjava da do flamingosa ima još dosta te da jedan dio puta moramo preći pješke. Odustajemo, a gledanje ptica odlažemo za naredni put kada će nam trebati džip zbog visokog rastinja.
Na povratku, stajemo kod transportera, koji kako nam pojašnjava vodič, inače mašinac, 90 odsto nije u upotrebi.
“On ima četiri reduktora koji su vezani sa strujom i koji ga pokreću. Ove cijevi su zdrave ali drugo skoro ništa”, pokazuje on.
Kaže da je rekonstrukcija moguća.
“Ovo je izradio čovjek, da ima volje on ga može i popraviti”, tvrdi vodič.
On podsjeća da se najsličnija solana ulcinjskoj, nalazi u Savoji u Italiji.
“Margarita di Savoja ima specifičan način ubiranja soli, odnosno so na so. Uvijek ima jedna količina soli koja nakon berbe ostane neubrana”, priča i dodaje da nije siguran da bi takav vid proizvodnje mogao nekad zaživjeti i u ulcinjskoj solani.
Prema fabrici, nalazi se nekoliko bazena sa kojih so nikada nije kupljena od kada je u Solanu stigao transporter. Sa druge strane, nalaze se 44 bazena, u redu po 11, na kojima se vršila kristalizacija. Svi su istih dimenzija osim prvog koji je kraći i predzadnjeg koji je duži. Pored bazena su šine za dresine.
Vraćamo se nazad i odlučujemo da pješke kroz fabriku, pođemo do kapije.
Grupa đaka, koja je došla na izlet na solanu, prolazi zaraslim putem pored nas. Gledaju začuđeno, kao da ne vjeruju. Da bi se došlo do ptica, prvo treba proći kroz sav taj užas.
Dolazimo do mjesta koje je označavalo kraj berbe. So iz dresina, tu se preko trake stabilnog transportera ubacala u hangar. Tu ništa više nije u upotrebi.
Prolazimo pored nove upravne zgrade, koja je zaključana i u više je nego jadnom stanju. Na povratku, opet stara upravna zgrada i opet bager i traktor.
Kapija solane je mjesto kroz koje su radnici godinama i decenijama ulazili i izlazili sa osmijehom. Sa osmijehom je danas teško napustiti solanu sve i da ste cijeli dan gledali i fotografisali pelikane i flamingose.
Lunji: Proizvodnja još moguća, uz minimalna ulaganja
Dugogodišni rukovodilac proizvodnje u solani Fatmir Lunji kaže da je moguće opet pokrenuti proizvodnju.
“Za pojedinca su to velika ulaganja ali za društvo skoro nikakva. Treba samo htjeti”, tvrdi Lunji. Na konstataciju da u upotrebi nijesu ni transporteri ni dresine, da su objekti urušeni, oprema uništena, Lunji kaže da su to najmanja ulaganja. “Više ulaganja ponijeli bi zemljani radovi i uređenje nasipa”, tvrdi on. Dodaje da ulcinjska solana ne može kopirati Maragritu di Savoja kada je u pitanju ubiranje soli. “Naša solna ploča debela je osam ili devet centimetara i to kada je dobra berba. Njima debljina ploče prelazi 20 centimetara”, kaže Lunji.
Čeka se Savjet za privatizaciju
Savjet za privatizaciju još nije razmatrao odluku kojom je predviđeno da se na Solanu upiše državno zemljište od 14 miliona kvadrata. U slučaju da Savjet donese zaključak da je prilikom privatizacije plaćena pravična naknada i za zemljište, ova firma čiji je vlasnik Eurofond, moći će da državno zemljište upiše na svoje ime.
Ako bude tako, banke mogu aktivirati zaloge i preuzeti atraktivno zemljište u zaleđu Velike plaže. Prva banka ima oko 70 odsto zaloga, a CKB oko 30 procenata.
Programirani stečaj u Solani uveden je 2005, zbog duga od 13 hiljada eura, a šest godina kasnije i klasični, koji je rezultirao otpuštanjem radnika. Krajem oktobra prošle godine, zbog nezainetersovanosti, propala je 13. javna prodaja cjelokupne imovine po cijeni od 149 miliona eura. Solanu je od 2003, kontrolisao Veselin Barović koji je kupio kontroloni paket akcija za oko 800 hiljada eura. Barović je početkom 2014. izašao iz Eurofonda i svih kompanija koje su u portfelju fonda a time i iz Solane. Od septembra, solanom upravlja JP Nacionalni parkovi Crne Gore.
Galerija
Bonus video:
