Stravičan tresak i škripa metala probudili su oko 5 sati ujutro, 5. januara 1989. godine, mladića palube Dragana Srdoča iz Kotora.
Šesnaestogodišnji dječak, najmlađi član posade jugoslovenskog broda za prevoz rasutog tereta “Kumanovo“ skočio je bunovan na noge i pohitao na palubu jer se, odmah po strahovitom udarcu, oglasila sirena za uzbunu.
Metalni zid nadgrađa broda pomorske kompanije “Jugooceanija” iz Kotora do kabine u kojoj je spavao Dragan, bio je bukvalno zdrobljen, a u dio nadgrađa je bio zabijen deformisani vrh pramca drugog, nepoznatog broda.
Trideset godina kasnije, “mali od palube“ priča za “Vijesti” da je imao nevjerovatnu sreću, jer je po rasporedu posade zapravo trebalo da bude u kabini što je zdrobljena u sudaru “Kumanova“ sa drugim brodom.
Igrom slučaja i okolnosti, kabina nije bila spremna i Srdoč je dobio smještaj u susjednoj prostoriji i tako preživio stravičan sudar dva broda na pučini Atlantika.
“Nešto je strašno jako puklo i čitav brod se zatresao, kao da smo se nasukali. Makina je odmah stala jer je u strojarnicu, kroz veliku rupu u boku broda nastalu u sudaru, odmah počelo da nadire more. Data je uzbuna i odmah je posada izašla na palubu. Na sreću, struje i svjetla na brodu je i dalje bilo jer se odmah po sudaru, uključio tzv. emergency generator za vanredne situacije“, prisjeća se danas za „Vijesti“ Srdoč traumatičnog iskustva.
On je bio najmlađi od 33 članova posade “Kumanova“ - bulk carriera (broda za prevoz rasutog tereta) od 39.674 tone nosivosti.
Srdoč se na tada već vremešno “Kumanovo“, jedan od četiri istovjetna “Jugooceanijina” takozvana “japanca”, sagrađena 1965-66. u Kureu u Japanu, ukrcao, tek, oko mjesec prije nesreće.
Na prvi brod u pomorskoj karijeri, Dragan je stupio krajem 1988. u Bijeloj, gdje je 200 metara dugi i skoro 28 metara široki brod završio redovan remont i dobio sve papire da je potpuno ispravan i spreman za plovidbu.
Iz Bijele je “Kumanovo“, pod zapovjedništvom kapetana duge plovidbe Predraga Janovića iz Kotora, isplovilo prema istočnoj obali SAD gdje je u luci Filadelfija trebalo da ukrca 34.670 tona uglja, namijenjenog željezari u Zenici...
“Sve je bilo u redu i u Filadelfiji smo ukrcali garbun (ugalj) za luku Kardeljevo (Ploče) u Jugoslaviji. Krenuli smo nazad preko Atlantika i onda se, dok smo još bili na okeanu i približavali se Gibraltarskom tjesnacu da uđemo u Mediteran, iz neobjašnjivih razloga dogodila katastrofa, odnosno sudar sa jednim marokanskim tankerom”, priča Srdoč, dodajući da je u vrijeme nesreće vidljivost bila dobra, vrijeme mirno, a okean djelimično uzburkan od takozvanog mrtvog mora.
U desni krmeni dio “Kumanova“ udario je mali brod, hemijski tanker “Massira“, od samo 4.471 tonu nosivosti. Tanker dug samo 90 metara zabio se pramcem u krmeni kvartir “Kumanova“ sa desne strane kotorskg broda, duplo dužeg i većeg i nanio mu, kako se pokazalo, nepopravljiva oštećenja.
Nesreća se dogodila na nešto više od 150 milja zapadno od Gibraltara i oko 130 milja od marokanske luke Kazablanka i do nje je došlo zbog greške u vođenju navigacije dežurnih na komadnom mostu jugoslovensog broda.
Naime, po pravilima za izbjegavanje sudara na moru, “Massira“ je „Kumanovu“ dolazila sa desne strane, pa je teretnjak bio dužan da izbjegava marokanski brod.
Odmah po sudaru, “Kumanovo“ je ostao bez pogona jer je more prodrlo u strojarnicu, a kapetan Janović naložio je da se uputi “Mayday” poziv u pomoć.
"Massira“, koja nije bila pod teretom, uspjela se odvojiti od “Kumanova“ i, uprkos tome što mu je pramac bio oštećen, tankeru nije prijetila opasnost od potonuća.
Za to vrijeme, na jugoslovenskom brodu odvijala se prava drama jer je kapetan Janović naredio posadi da napusti brod, ne znajući koliko će, teretom dobrano nakrcano “Kumanovo“, ostati na površini u situaciji kada ima prodor vode u strojarnicu i krmeni dio, a pumpe, koje su većinom izbačene iz pogona, ne mogu se izboriti sa nadiranjem mora.
U sudaru nije bilo povrijeđenih među posadom i jednom damom - suprugom jednog od kormilara “Kumanova“.
“Iako sam bio najmlađi i najneiskusniji među njima, nisam se prepao. Posada je radila na spuštanju čamaca za spasavanje u more. Desni koji se nalazio u blizini mjesta u koje nas je udario marokanski brod, uspješno je spušten i u njega se ukrcao prvi oficir palube sa deset članova posade. Mi ostali pokušali smo da spustimo drugi čamac sa lijevog boka broda, ali on, iako je brod nedugo prije bio remontovan i dobio papire da je sve na njemu, pa i oprema za spasavanje ispravno, nije mogao ni da se pomjeri sa mjesta. Dio posade potrčao je na provu da sa nje u more spusti gumene splavove za spasavanje koji se automatski naduvavaju kada ih bacite u more, pa smo se uskoro ukrcali na splav. Bio sam jedan od posljednjiuh koji su, uz zapovjednika Janovića, napustili ‘Kumanovo’“, priča Srdoč.
Kaže da, za razliku od većine iskusnijih kolega, nije uspio da sa broda ponese bilo što od ličnih stvari koje su ostale u kabini, uključujući i pasoš.
“Naredna dva i po sata plutali smo u splavu po nemirnom Atlantiku, sve dok nas nije iz mora pokupio i spasao sam tanker ‘Massira’ koji nas je prethodno udario. Njegova posada nas je srdačno primila, srećna što nema žrtava ni na njihovom ni na našem brodu i što su svi izvukli živu glavu. Naš brod je za to vrijeme ostao da pluta, ali se postepeno naginjao na desnu stranu i počeo da tone krmom zbog prodora vode. Na licu mjesta smo ostali narednih desetak sati jer je prema ‘Kumanovu’ plovio remorker koji je trebalo da ga uzme u tegalj jer se računalo da se brod možda može spasti. Ipak, brod nije izdržao i potonuo je 6. januara oko 1 sat po ponoći, skoro 17 sati nakon sudara“, kaže Srdoč.
Njega i dvadesetak drugih kolega sa “Kumanova“, “Massira“ je odvela i iskrcala u luku Kazablanka, odakle su pomorci, nekoliko dana kasnije kada su se sredile sve administratiovne formalnosti, vratli kućama u Jugoslaviju.
Desetak kolega na čelu sa prvim oficirom Mladenom Raičevićem, iz čamca za spasavanje na Atlantiku, pokupio je kiparski brod “Reefer Sea“ koji je odgovorio na “Mayday poziv” sa “Kumanova“ i pohitao na mjesto nesreće.
Spasene pomorce, dan kasnije, iskrcao je u luci Lisabon u Portugalu, odakle su se i oni ubrzo vratili u Kotor.
Olupina najvećeg po gabaritima broda jugoslovenske trgovačke mornarice ikad izgubljenog u nesreći na moru, već 30 godina počiva na dubini od preko 3 kilometra na dnu Atlantika, pred obalama sjeverozapadne Afrike.
Prije desetak godina, olupinu je snimila ekipa britanskih naučnika iz Nacionalnog okeanografskog Univerziteta u Sauthemptonu, a koji su na ostatke nabasali istražujući život organizama u najvećim dubinama okeana.
“Kumanovo“ je treći od ukupno četiri broda koje je u svojih skoro pedeset godina istorije izgubila kotorska pomorska kompanija, nakon brodova “Tara“ i “Boka“ nasukanih 1959. i 1981. godine, odnosno prije “Herceg Novog“ koji je potonuo nakon sudara 1996.
Zla sreća ga nije odvojila od mora
Iako je imao, pomorksim žargonom rečeno, veliku pegulu (zlu sreću) da već na prvom vijađu u karijeri doživi brodolom, Srdoča nesreća nije odvojila od mora i brodova.
“Nedugo pošto smo se vratili doma iz Maroka, dobio sam poziv iz uprave ‘Jugooceanije’ da se ukrcam na drugi brod – ‘Banat’.
Međutim, kada sam ga vidio onako oronulog, zarđalog i zapuštenog u luci Bar, nisam htio da rizikujem i odbio sam ukrcaj. Ubrzo potom ukrcao sam se na novi polukontejnerski brod ‘Kupres’ i sa njime plovio godinu dana, a kasnije sam nastavio jedno vrijeme ploviti na brodvima kompanije ‘Dabinović’ iz Monaka“.
Srdoč i danas živi od mora - jedan je od rijetkih preostalih profesionalnih ribara u Kotoru.
Da je bio u pravu u vezi sa procjenom dotrajalog “Banata“, pokazalo se već nakon nekoliko mjeseci od momenta kada je Srdoč trebalo da se ukrca na tog trampera-veterana iz 1963. godine, jer je
“Jugooceanija“ teretnjak već krajem 1989. prodala za rezanje u staro željezo.
Život ne vrijedi jednako kada je riječ o odšteti
Srdoč kaže da je ubrzo nakon povratka u Kotor posada od osiguratelja broda dobila obeštećenje za pretrpljeni strah.
“Dobili smo odštetu po zvanju na brodu, a ne po tome što bi svačiji život, bio on barba (kapetan) ili mazač u stroju, valjda trebalo da vrijedi jednako“, jetko kaže Srdoč kome je, kao najniže pozicioniranom na brodu – malom od palube, pripala i najmanja novčana odšteta od oko 1.000 dolara.
Posadu su činili zapovjednk, kapetan duge plovidbe Predrag Janović, prvi oficir palube Mladen Raičević, drugi oficir palube Dragan Radulović, treći oficir palube Marko Duletić, radiotelegrafista Milan Manojlović, vođa palube Milo Lazarević, kormilari Uroš Ugrenović, Dragan Dudić, Ljubo Baštrica i Milojica Žugić, mornari Slavko Đuranović i Nenad Kovačić, mladić palube Dragan Srdoč, tesar Milorad Palibrk, upravitelj stroja Jovo Bećir, prvi oficir stroja Damir Sindik, drugi oficir stroja Nenad Vukadinović, treći oficir stroja Nikola Zoro, vođa stroja Veljko Paraca, električar Slobodan Ivanović, mehaničar Branko Baštrica, mazači Zoran Ercegović i Petar Dašić, čistači stroja Momir Vujović i Željko Kostić, prvi konobar Damjan Samardžić, drugi konobar Dragan Ivanović, mladić sobe Ranko Knežević, prvi kuvar Toni Ivanović, drugi kuvar Vuk Rosić, vježbenik stroja Đorđe Perunović i kadeti Branislav Vujović i Slobodan Ivović.
Jedna od četiri “sestre”
“Kumanovo“ je bio treći u seriji od četiri istovjetna broda, a porinut je 21. decembra 1965. kada mu je kumovao Petar Nakarada, sekretar abasade SFRJ u Tokiju, a dovršen je u “Jugooceaniji“, predat u martu naredne godine.
Prvi zapovjednik bio je kapetan Branko Perišić, a prvi upravitelj stroja inžinjer Milorad Perović.
Pomorske hronike zabilježile su da je prvi put u matičnu luku Kotor, gdje mu je priređen svečani doček, uplovio 6. juna 1966. nakon što je obavio prvo komercijalno putovanje sa teretom žitarica iz SAD za Veneciju.
Prvi od ovih brodova od skoro 40.00 tona nosivosti, a koji su u vrijeme završetka bili najveći jugoslovenski brodovi za prevoz rasutog tereta, bio je “Kotor“, a preostale tri “sestre blizankinje“ dobile su imena “Kozara“, “Kumanovo“ i “Kruševac“.
Brzinom od 15 čvorova pokretali su ih glavni motori „IHI-Sulzer“ snage po 12.000 konja.
Bonus video:
