"U samom centru Podgorice je uoči II svjetskog rata funkcionisalo oko 350 različitih trgovačkih i zanatskih radnji. Iako je sama Podgorica tada imala do 15.000 stanovnika, zanemaruje se činjenica da je podgorički srez imao 50.000 stanovnika koji su bili vezani dva puta nedjeljno za podgorički Pazar, što je jedan od razloga za postojanje velikog broja radnji“, priča Mitar Miranović, producent menadžer, autor nekoliko dokumentarnih filmova o Podgorici.
On ističe da su podgorički trgovci u to vrijeme i te kako znali za marketinško oglašavanje. Ono se dijelom ogledalo u objavama - reklamama u novinama od „Glasa Crnogorca“, „Slobodne riječi“, „Zetskog glasnika“, „Glasa Zete“, „Trgovačke riječi“, „Slobodne misli“, „Zete“ i drugih.
Oglašavali su se ne samo trgovci već i zubari, advokati i druge profesije. Primjetna je zastupljenost svjetskih brendova Nivee, Fiata, Philipsa, koji su tada našli za shodno da se obrate podgoričkom tržistu. Pored bioskopa “Luksor“, kina u hotelu „Imperijal“, kina „Apolo“ radio je i kino „Evropa“.
"Izdvajam objavu iz 1931. godine kada je Metro Goldwin Mayer prikazao u Podgorici ton film Bijele sjene samo tri godine nakon pojave ton film u svijetu“, tvrdi Miranović.
U Podgorici 1931. godine radilo je 14 advokata pri tadašnjoj Advokatskoj komori u Podgorici. Interesantno je da su početkom XX vijeka advokati u svojim objavama naglašavali da svoje usluge pružaju besplatno siromašnijem sloju građanstva.
On posebno naglašava da je u tom vremenu Podgorica imala svoje maškare.
"Maškare Sureti održavani su za vrijeme Poklada, hrišćanskog praznika koji je prerastao u opšti podgorički praznik, jer su u toj manifestaciji učestvovale sve konfesije. Glavni defile se odvijao Ulicom slobode da bi lutka bila spaljivana na lokaciji nekadašnjeg Monopola duvana”, ističe Miranović.
Miranović se zalaže da se obnovi tradicija Sureta, podgoričkih maškara.
Istražujući građu za nekoliko dokumentanrih filmova, Miranović kaže da se može zaključiti kako je Podgorica za period od 1878. do 1941. pored prekida razvoja, balkanskim i I svjetskim ratom, kao i usljed ekonomski nepovoljne situacije koja se između dva rata ogledala i u nepotpuno isplaćenoj ratnoj odšteti i veoma slabom podsticaju države, ipak imala veće domete od onih za koje smo do sada znali.
Miranović ističe i činjenicu da je Crnogorski sportski savez osnovan 1940. godine, kada je, kako prenosi list Zeta, veći broj crnogorskih klubova osnovao po ugledu na hrvatski, srpski i slovenački, svoj crnogorski sportski savez.
"Podgorica je bila reprezent crnogorske kulture. Kulturu jednog naroda ne čine samo umjetnički dometi, već i sve ono što je nastajalo u vremenu i prostoru od arhitekture do običaja. U tom pravcu stara Podgorica tek čeka da je upoznamo. Bez idealizacije i bez suvišne kritike, već objektivno. Mišljenja sam da je crnogorsko društvo prvi put u prilici da se suoči sa svojom prošlošću, cijeneći dobre ali i manje dobre strane našeg društva. Podgorica je u XX vijeku pratila sudbinu Crne Gore, što je u više navrata prekidalo njen razvoj, bez ozbiljnije namjere da se nekon tih potresa njena kulturna baština cijeni i koristi. No, vjerujem da dolazi bolje vrijeme. Nakon više realizovanih dokumentarnih filmova u narednom periodu prelazim na drugu fazu započetog projekta koji ima za cilj da u današnjem identitetu glavnog grada uvrsti dio nekadašnje tradicije. Izdvojio bih pokretanje maškara Sureta, koji će nadam se biti početak značajnijeg vrednovanja kulture baštine Podgorice”, kaže Miranović.
Miranović je u svojim filmovima koristio sagovornike stare Podgoričane poput Milenka Lainovića, Huseina Cena Tuzovića, Gojka Martinovića, Pavla Popovića, Vesnu Stijović, Danila Burzana... koji su sjećanjima ostavili vrijedno svjedočanstvo o odlasku u predratni bioskop, utakmicu, maškare...
"Moram posebno napomenuti Milenka Lainovića koji mi je pomogao da utvrdim lokacije objekata kojih više nema, a koji su nestali u bombardovanju 1944. godine. Vrijednost prikupljene građe prezentovane u filmovima se ogleda u rekonstrukciji arhitekture predratne Podgorice, podacima vezanim za bioskope (bioskop Evropa nov podatak), podacima vezanim za maškare, sport, začetke profesija, marketing...“, ističe Miranović.
On ukazuje da je imao veliku pomoć od Enesa Efovića sa kojim razmjenjuje prikupljenu građu o Podgorici, snimatelja Željka Bracanovića i Saše Ljumovića, montažera Rada Ćeranića i brojnih drugih...
Kulturna baština Podgorice
I Miranović je 2012. godine pokrenuo medijski projekat želeći da prezentuje kulturnu baštinu Podgorice, motivisan načinom kako je to uradila Varšava. Glavni grad Poljske je najviše bombardovan u II svjetskom ratu, pa poslije njega Podgorica.
"Na samom početku mimo određenog fonda fotografija, kao i publicistike, nisam naišao na dovoljno materijala koji bi mi poslužio za iole valjanu rekonstrukciju. Zato sam se odlučio da pored posla koji sam tada radio kao producent marketinga radim paralelno i na prikupljanju građe vezane za kulturnu baštinu Podgorice. Kao posljedica toga prikupljanja nastali su i dokumentarni filmovi iz 2014: „Podgorica Mirkova varoš 1940“ čiji sam autor, dok je 3d animaciju radio Dragan Čelebić, zatim 2015. godine: kao autor projekta sa kolegama scenaristom Vanjom Kovačevićem i rediteljem Davorom Klisićem realizovali smo dokumentarni film „Stara varoš početkom XX vijeka“ kojim smo prikazali lokacije dijela nekadašnjih objekata i mahala, u 2016. godini sam kao autor realizovao dokumentarni film „Mirkova - Nova varoš 1886-1941“ uz izložbu „Marketinško oglašavanje u Podgorici sa početka XX vijeka“. Konačno, prošle godine sam kao autor realizovao dokumentarni film „Podgorica nekada 1878-1941“. Mimo filma vezanog za Staru varoš za koji sam angažovao više ljudi za prikupljanje građe, ostali filmovi su plod mog istraživanja“, kaže Miranović.
On napominje da filmovi nisu nastali iz zavičajnih pobuda, ali ni iz nekog posebnog umjetničkog dojma, već kao potreba ove sredine za samospoznajom...
Riječ živih svjedoka nekadašnje Podgorice.
Mala hidroelektrana
U knjizi “Podgorički vremeplov”, novinar i publicista Vlatko Ivanović piše da su izviše Tabačkog mosta na Ribnici braća Ivančević, Andrija i Lazar, imali malu hidrocentralu.
Kada je 1927. godine proradila električna centrala na obali Morače, zgradu i zemljište od Ivančevića je otkupio Hasan Jevrić. Točak koji se vidi na fotografiji, mislim da nije okretao vodenički kamen, već rotor generatora
Bonus video:
