U maloj, improvizovanoj fabrici, Milica i Mileta Dačević iz sela Oblatno, u nikšićkoj Župi, prije pet godina krenuli su sa proizvodnjom sira na tradicionalan način.
Od aparatura postoje samo dvije prese sa kalupima i komora za sušenje koju je Mileta sam napravio, ali im to ne smeta da proizvode 15 vrsta masnih i polumasnih sireva, sa dodacima poput ljekovitog bilja (bosiljak, majčina dušica i ruzmarin), crvene paprike, oraha, šampinjona, maslina, peršuna, bijelog luka… A sir prave i po želji kupaca.
“Ukusi su različiti i o njima je suludo raspravljati... Sada treba da pravim sir po slojevima - donji dio sa ljekovitim biljem, srednji sa orasima, a gornji sa crvenom paprikom”, kazao je “Vijestima” Dačević, do prije nekoliko mjeseci radnik Rudnika boksita.
Radio je na istražnom bušenju, a kao novopečeni penzioner “istražuje” različite ukuse. I dobro mu ide, tvrdi, jer je potražnja veća od ponude:
“Učestvovao sam na nekoliko sajmova i sve što sam izložio odmah sam prodao. Ali, desi se da me kasno obavijeste da je sajam, a ja nemam dovoljno robe, jer kako je u pitanju veći broj vrsta to se raspline pa budu manje količine koje brzo prodam”.
Za dobar sir potrebno je kvalitetno mlijeko, odgovarajući vremenski uslovi i dobar majstor, tvrde Dačevići
Supruga Milica, glavni šef u porodičnoj sirari, pažljivo ga je slušala, ali nije željela da govori i da se fotografiše. Besprekorno čiste prostorije i kvalitetan sir govorili su umjesto nje.
“Proizvodnjom sira počeli smo da se bavimo sasvim slučajno. Malo sam proširio stočni fond 2010. Tada sam išao u lokalnu mljekaru da ih pitam da mi otkupljuju mlijeko, ali nijesu bili voljni... Nijesam znao šta da radim i odlučio sam da se okrenem pravljenju sira”.
Osluškivao je želje kupaca, eksperimentisao sa ukusima, što i danas radi, i tako došao do 15 vrsta:
“Sve se radi na tradicionalan način, bez hemikalija, ekološki zdravo, bez tehnologa. Tehnolog još u moju kuću nije ušao. Tu su kotao, šerpe, šporet na drva i volja da se radi. Pojedine vrste sireve sam usavršio, ukoliko se može pričati o savršenstvu, drugima fali još poneka caka da budu odlični”.
Dačevići drže skoro 20 govedi, više od 20 ovaca, stotinjak kokošaka, nekoliko svinja. Međutim, priznaje da ni sam ne zna koliko će dugo biti u ovom poslu. Rashodi su veliki, pomoć države mala, a prihodi često minimalni:
“Kada mi dođe žuta minuta, jer rezultati su slabi koliko se radi, dođe mi da sve prodam. Nije jednostavno i lako, ali moram nešto da radim i da se borim za život. Sve se nadam biće bolje. Kada sam počeo, moram da nastavim jer čime da se na selu bavim ako ne stočarstvom. Danas se ljudi sve više okreću organskoj proizvodnji i zdravoj hrani, ali teško se svima odvojiti od para. Svi hoće zdravo i organsko, ali da je jeftino”.
Njemu i Milici pomažu dvije kćerke i sin. Mileta vjeruje da oni neće nastaviti posao, jer vide koliko je teško i neisplatlivo:
“Naporno je ovo. Žena i ja radimo po 18 sati. Ustajemo u četiri, a liježemo u 11. Kada bi rasporedio sve ovo, dnevnica mi nije ni pet eura, a da nekoga zovnem da radi za dnevnicu od 20 eura ne bi pristao. I djeca rade, jer ako hoće da imaju moraju da rade. Nijesam od onih roditelja koji kažu da će djetetu sve da stvori, a ono ništa ne treba da radi. Onda je stvorio od djeteta... nesposobnjakovića za društvo i kuću, problema za ulicu. Moje dijete će raditi u onoj mjeri koliko može, ali će zato znati da cijeni ovo što ima i naučiće da radi i stvara”.
Sir sam plasira, kako reče, iz ruke u ruku po Nikšiću, Podgorici, primorju:
“ Dobro bi bilo da imamo garancije da ćemo ono što proizvedemo i prodati. Kada bismo bili sigurni da ćemo prodati barem polovinu, lakša bi bila borba za opstanak. Da je pijaca u Nikšiću ona nekadašnja, ne bih mrdao odavde. Međutim, zatvaranjem jednog dijela umrtvili su pijacu, ljudi su izgubili naviku da tamo trguju, a prije desetak godina niko nije znao za piljare. Nije mi problem da uzmem sto, ali šta mi to vrijedi kada nema kupaca. Robu moraš izlagati tamo gdje cirkuliše narod”.
Cijene sireva su od četiri eura, koliko košta mladi, do deset, koliko su dimljeni sirevi sa različitim dodacima.
Stari Grci vjerovali su da je sir dar od bogova. Dačevići, pak, znaju da je za dobar sir potrebno kvalitetno mlijeko, odgovarajući vremenski uslovi i dobar majstor.
Kako krava da donese 150 eura mjesečno?
Dačević smatra da bi država trebalo malo više pažnje da posveti seljaku i da pojednostavi proceduru oko konkurisanja za raspoložive programe podrške.
“Konkurisao sam za neke projekte, ali uvijek traže neke dopune tako da ništa ne mogu da dobijem. To su toliko zakomplikovali da sa mnom treba da ide tim ljudi da bih to ostvario. Nijesam ja besposličar da idem svaki dan od ministarstva do ministarstva. Ovi što vode poljoprivredu izgleda da misle da su seljaci besposleni i da mogu svaki dan zbog nekog papira da obijaju kancelarije redom. Oni ne znaju da je nama svaki sat vrijedan, da nemamo kad. Stoka ne može da čeka na papire”, tvrdi Dačević.
Nije mu jasno, kaže, ko je uradio računicu po kojoj stočaru od jedne krave mjesečno ostane 150 eura: “Ako ja ne umijem da vodim posao i ako nijesmo dobri ekonomisti pa radimo za džabe, šta je sa ostalim stočarima. Gdje su im auta od 50 hiljada eura, jahte, stanovi, ljetovanja i zimovanja. Gdje im je to bogatstvo? Pojedini ljudi u Crnoj Gori imaju auta od stotinu hiljada eura, ali oni se ne bave stočarstvom. Moj vozni park, kamion i kola, stari su 60 godina”.
Ljudi su jeli sir i prije 4.000 godina
Da je sir od davnina bio neizostavna namirnica u ishrani ljudi govori podatak da najraniji arheološki zapisi o njegovoj izradi, nađeni na egipatskim grobnicama, datiraju iz 2000. godine prije nove ere. Stari Grci i Rimljani su bili prvi koji su proces pravljenja sira pretvorili u umjetnost, a nakon pada Rimskog carstva monasi su pravili neke vrste, poznate i danas. Velika Britanija je prva u svijetu po broju vrsta sireva, ima ih čak oko 700, slijede Francuska i Italija, sa po 400.
Amerika je najveći proizvođač sira, ali su Francuzi i Grci najveći konzumenti – prema podacima iz 2003. u tim zemljama je godišnja potrošnja po stanovniku između 24 i 27,3 kilograma. Nekadašnji francuski predsjednik Šarl de Gol žalio se čak da je teško voditi državu sa toliko vrsta sireva.
Bonus video:
