Prije 46 godina, u slavu crnogorskog ustanka protiv fašizma - 13. jula, Nikšićanin Mileta Božović istrčao je svoj najduži i najzahtjevniji maraton - od Tjentišta, preko Gacka, Nikšića, Podgorice, do Virpazara. Dionicu, računajući i nepredviđene događaje na stazi kroz kanjon Sutjeske, dugu 250 kilometara Božović je pretrčao za 19 sati. Patike u kojima je toga dana trčao i danas čuva kao suvenir.
“Trčanjem sam zvanično počeo da se bavim 1952. godine kada sam kao četrnaestogodišnjak nastupajući za tek osnovani atletski klub ‘Metalac’ iz Kraljeva učestvovao na krosu zajedno sa odraslima. Međutim, moji počeci datiraju mnogo ranije. Prve ‘trke’ su bile po Viroštaku gdje sam kao sedmogodišnjak čuvao koze. Za mene je svaki fizički rad sport. Pa zar građevinski radnici, kosci, ljudi kojima je potrebna fizička snaga i izdržljivost, nijesu sportisti”, kaže sedamdesetsedmogodišnji Nikšićanin koji je po mnogo čemu jedinstven.
Prvi je Crnogorac koji je istrčao ultramaron od 100 kilometara, trčeći je obigrao pet puta zemljinu kuglu, bio sportista sa najvećim srcem (volumen 1.850 cm3), trčeći “išao” na posao,... Najbolje rezultate postizao sa težinom od 88 do 100 kilograma, iako su maratonci uglavnom mršaviji, stručnjaci su ga smatrali sportskim i medicinskim fenomenom. A on sebe smatra samo čovjekom kome su duge pruge obilježile život, sportistom koji je trčao za narod i kome je jedina želja bila da populariše maraton.
Crnogorac koji trčeći ide na posao
„Otac Ilija je u partizanima poginuo 1942. godine, a rastanak sa njim je bio na moj četvrti rođendan. Majka Jelka je podizala sestru i mene i nije joj bilo lako. Nakon završene osnovne škole u Miločanima prešao sam u grad, u đački dom za ratnu vojnu siročad, gdje sam upisao Gimnaziju i profesor Mujo Stevović, vrhunski pedagog i legenda sporta, odmah me zapazio i predložio mi da se bavim atletikom”, prisjeća se početaka penzioner nikšićke Željezare i dugogodišnji član Atletskog kluba „Čelik”.
Iz Nikšića se seli za Kraljevo gdje upisuje Industrijsku školu i postaje član „Metalca” za koji trči tri godine nakon čega se vraća u Nikšić i samostalno trenira do 1957. godine kada u Željezari formiraju klub „Čelik”.
Za Božovića je autobus bio luksuz pa je od kuće do posla, i ljeti i zimi, „išao” trčeći 11 kilometara u jednom pravcu. Uglavnom u šortsu i trik-majici, bez obzira na vremenske prilike. Kada je bilo lijepo vrijeme birao je dužu maršutu jer je sebi postavio zadatak da dnevno istrči „makar” 50 kilometara.
Početkom 1961. godine odlazi u Beograd na studije i prelazi u „Železničar”. Braneći boje pomenutog kluba trčao je u Sent Etjenu, gdje je u trci na 10.000 metara bio šesti i u Parizu, gdje je na 1.500 metara zauzeo drugo mjesto. Kada je „Železničar” 1963. godine rasformiran prelazi u „Partizan” i te iste godine trči prvi maraton. Bilo je to u Kumrovcu, 25. maja, u čast Titovog rođendana, gdje se održavao Ekipni šampionat Jugoslavije u malom maratonu, na 25 kilometara.
„Partizan” je imao odlične dugoprugaše, Mihalića i Jovanovića, ali im je za ekipni plasman trebao i treći član.
“Otišao sam s njima i iako je moj zadatak bio samo da istrčim stazu u veoma jakoj konkurenciji bio sam 12. Dok sam mogao predvodio sam trku, jer nijesam podnosio da neko bude ispred mene. Po završetku trke u šali su mi rekli da će me se Crnogorci odreći jer nijesu maraton, umaranje i znojenje za nas. A ja sam znao da je upravo maraton moja disciplina”, sa osmijehom priča čovjek koji je odbio ponude brojnih jugoslovenskih, ali i evropskih klubova, i ostao vjeran Željezari, „Čeliku” i majci.
Na pojedinačnom prvenstvu Jugoslavije u Osijeku 1967. godine 42 kilometra je istrčao za 2.50.12 i zauzeo drugo mjesto, a pomenuti rezultat ga je uvrstio u tabelu najuspješnijih jugoslovenskih maratonaca.
„Bila je takva vrućina da su pojedini takmičari gubili orijentaciju. Trčao sam u patikama koje su bile dva broja manje i koje sam, po običaju, na vrhu i oko čukljeva isjekao. Patike su mi dovijeka bile problem. Koža je bila tvrda, počele su me žuljati, pa sam ih posle pet kilometara sazuo i nastavio da trčim bos. Nijesu mi dali da pijem vodu jer su imali svog takmičara koga su forsirali. Ipak sam stigao drugi i to je najbolji plasman jednog crnogorskog trkača na jugoslovenskom nivou. Favorizovani hrvatski takmičar je odustao”, prisjeća se Božović trke zbog koje je bio izabran među deset najboljih sportista Crne Gore.
Korak do sna
Za Dan borca 4. jula 1968. godine trčao je na relaciji Nudo-Grahovo-Nikšić-Tjentište (200km), a godinu kasnije, za 13. jul, od Tjentišta do Virpazara na cilj je stigao poslije 19 sati. Zatim slijedi 1970. godina, za njega jako bitna. Istrčao je prvu trku na 100 kilometara koja je organizovana u Jugoslaviji, ali i na Balkanu, i to na relaciji Vidrovan - Virpazar. Na cilj je stigao za 7 sati i 29 minuta, što je bilo drugo vrijeme u svijetu do tada. A onda nezvanično prvenstvo svijeta na 100 kilometara u švajcarskom gradu Bilu gdje su učestvovala 1.804 supermaratonca. Božović je tada bio nadohvat velikog uspjeha.
„Kada sam vidio jarbol sa jugoslovenskom zastavom zanijemio sam i utrnuo od odgovornosti. Tada sam se ne zakleo nego prokleo sebe ako obrukam zastavu. Sjećam se da je Nikšićanin Dragomir Bukilić, kada je čuo da se takmiči njegov zemljak, došao sa drugog kraja Švajcarske i predložio mi da uzme renta kar i da mi bude pratnja. Nijesam pristao jer dovoljno se zbog mene potrošio”, priča maratonac.
U Bilu je stekao i velike prijatelje, porodicu Rolih iz Zagreba, koja je tamo bila na privremenom radu i koja ga je primila kao sina.
„Dan prije starta jedan Jugosloven mi je preveo pravila trke i objasnio da imaju kontrolne tačke na kojima moram registrovati prolaz, ali i da će biti ‘letećih’ kontrola kada se na papiru moram potpisati. U jednom momentu kraj mene su stala kola i žena iz njih mi je pružila bijeli papir. Kola su lagano krenula naprijed, a ja misleći da je to ‘leteća’ kontrola pojurio za njima jer se nijesam potpisao. Kada su se zaustavili zatražio sam im olovku. Žena se nasmijala i objasnila mi da treba da obrišem znoj. Tek tada sam vidio da je to maramica za osvježenje”, kroz osmijeh priča Božović.
Trka je dobro krenula, on stalno bio u vođstvu i čak je na 70-om kilometru, Bukiliću koji je sa jednim Švajcarcem stigao do trga gdje je od sreće igrao crnogorsko jer je preko radija čuo da Mileta vodi, poručio: „Čekaj me na cilj jer se osjećam bolje nego kada je trka počela. Čekaj svjetskog rekordera jer me bez krila niko ne može pobijediti”. Ali...
„Na 72-om kilometru neko je strelicu okrenuo u pogrešnom pravcu. Poslije par kilometara sam shvatio da to nije prava staza, vratio se nazad i pri povratku mi je pukao mišić. Nastavio sam da trčim, na narednoj raskrsnici sačekao ostale takmičare da ne bih opet pogriješio i mišić se ohladio, tako da sam do cilja više šepao nego trčao, trpio užasne bolove i stigao deveti. Ali za sve sam bio moralni pobjednik i svjetski mediji su me ‘digli’ do neba”, priča Božović koji je i naredne godine ponovo trčao u Bilu i u konkurenciji od preko 2.000 trkača na cilj stigao šesti.
Kofer priznanja
Svaki važniji datum Božović je obilježio trkom jer mu je bio cilj da promoviše maraton i privuče što više mladih da se bave sportom. Da je u tome uspio svjedoče pisma onih koji su željeli da budu Mileta Božović i koji su zbog njega počeli da trče.
„Nastojao sam da budem dobar primjer mladima i trčao po gradovima, planinama i selima Crne Gore. Lovćen i Cetinje su bili moj Olimp i bio sam jedini sportista koji je učestvovao na otvaranju mauzoleja.
Stazu od Njeguša do Cetinja istrčao sam deset puta, a trkama sam redovno obilježavao dane oslobođenja mnogih gradova Crne Gore, državne praznike, otkrivanje spomenika”, prisjeća se maratonac iza koga su ostale istrčane staze u Luksemburgu, Zakopanima, Visokim Tatrama...
Njegovi uspjesi cijenili su se svuda u bivšoj Jugoslaviji, kao i u inostranstvu, najmanje u rodnoj Crnoj Gori.
„Crnogorci nikada nijesu veličali moje uspjehe, preko mojih rezultata mnogi su prelazili i prelaze, mnogi se datumi zaboravljaju. Dobio sam mnoge pehare, diplome, priznanja, i ono za šta sam posebno zahvalan - pehar koji nosi moje ime. Valjda je to prvi pehar da je neko od sportista Crne Gore dobio za života. Ali, materijalno me niko nije pomogao. Nikada mi nijedan dinar nijesu dali Opština Nikšić, država i sportski klubovi iz Crne Gore, osim Željezare i ‘Čelika’ koji su znali da mi plate putne troškove. Pripreme sam finansirao sam. Možda mi nikada nijesu dali novac jer su znali da ga ne bih umio potrošiti već bih opet sa sirotinjom podijelio”, sa sjetnim osmijehom kaže čovjek koji bi i pored svega opet uradio isto jer, kako reče, ljudska priroda se teško može promijeniti.
Napominje da mora pomenuti imena ljudi koji su uvijek bili uz njega - doktor Radovan Mijanović, koji je znao nekada u kriznim momentima trke da uz njega istrči po nekoliko kilometara, novinar Ljubo Tomić, koji je za svaku trku uradio plakat, prof.dr Vojo Nikolić koji mu je, zajedno sa ostalim profesorima omogućio da na Pedgoškoj akademiji (sada Filozofskom fakultetu) koristi fiskulturnu salu kada god poželi...
Majci ženidba bila važnija od karijere
Kao dobrovoljni davalac preko 80 puta je dao krv. Bio je član PSD „Javorak” i Gorske službe spasa, i to mu je jedno od najdražih iskustava, a radio je kao upravnik u Konstruktivnoj radionici Željezare, gdje je zaradio penziju, ali i Orden rada sa zlatnim vijencem. Tri puta je bio učesnik radnih akcija odakle se vratio sa udarničkim obilježjima, a svoju cjelokupnu imovinu u Miločanima bez nadoknade je ustupio izbjeglicama iz Bosne i sa Kosova, a kasnije siromašnim porodicama. Sada ti objekti stoje porušeni i prazni jer ih je uništila eksplozija koja se prije devet godina desila u Viru, a novca izgleda prifalilo kada su na red došle njegove kuće.
Ono na šta je posebno ponosan je njegova porodica - kćerka i sin i supruga Danuta, profesorica ruskog jezika, koju je upoznao na zimskim pripremama u Zakopanima. Sin Obren se dugo godina uspješno bavio džudoom - bio je prvak Jugoslavije u super teškoj kategoriji, osvajač medalja na Univerzijadi i svjetskim studentskim takmičenjima.
Priznaje da majka Jelka nije bila impresionirana njegovom karijerom.
„Dočekala je ona moje uspjehe, sretala brojne novinarske ekipe iz cijele Jugoslavije, ali to joj ništa nije značilo jer joj je važnije bilo da se oženim. A oženio sam se tek u 39. godini”, kaže Božović koji je sportsku karijeru završio 1977. godine.
„Nakon svečanog zatvaranja Olimpijskih igara u Sarajevu svoje minute imali smo Lepa Brena i ja. Prvo je ona otjevala 15 minuta, a zatim je prikazana polučasovna emisija o meni koji je uradio Rajko Banović i koja je na jugoslovenskom nivou dobila prvu nagradu”.
Bonus video:
