Zaštita zviždača u Crnoj Gori je na takvom nivou da većina njih prije ili kasnije mora da bježi iz domovine. Tortura prema ljudima koji su prijavili kriminal ili korupciju se stalno usavršava. Protekle nedjelje Viši sud u Bijelom Polju donio je pravosnažnu presudu prema kojoj Rožajac Muharem Fejzić kažnjen sa skoro 14.000 eura.
Fejzić je prije dvije godine javno progovorio o prekograničnom švercu cigareta. Detaljno je naveo krijumčarski lanac u kome su, kako je tvrdio, bili umiješani braća Mehdija Meho i Bajram Mujević. Tvrdio je da im je zaštitu pružao pripadnik Agencije za nacionalnu bezbjednost Enver Murić.
Prozvana trojka tužila je Fejzića za povredu časti i širenje neistinitih navoda. Bjelopoljski sud je presudio da je Fejzić dužan da im plati po tri hiljade eura, plus troškove suđenja.
I dok je sud ekspresno reagovao pri zaštiti časti, Fejzićeve tvrdnje o švercu Vrhovno državno tužilaštvo još provjerava. Provjera je ušla u treću godinu.
Nakon što je Fejzić u proljeće 2013. progovorio o prekograničnom švercu koji se svakodnevno odvijao pored njegove seoske kuće, u pograničnom selu Balotić, počele su prijetnje. Fejzić je tvrdio da su mu trojice prozvanih prijetili smrću ako ne zaćuti o korupciji.
Intervenisali su i predstavnici diplomatskog kora, tražeći zaštitu zviždača. Umjesto zaštite, krajem maja 2013. Fejziću se gubi svaki trag. Poslije višednevne potrage pronađen je na Kosovu. U policijskoj stanici u Peći dao je izjavu da je kidnapovan, doveden šumskim putevima na Kosovo, rezan oštrim predmetima i paljen letlampom!
U Crnoj Gori je u režimskim medijima plasirana priča da je sve to izmislio. Da bi dokazao svoju priču, prošao je i poligrafsko ispitivanje u Beranama.
Nakon svega Fejzić je otišao u Luksemburg.
On nije jedini zviždač koji je morao da napusti Crnu Goru. Među njima su bili i brojni policajci koji su svjedočili o švercu na sjeveru, ali i Goran Stanković, policajac koji je bio svjedok torture. On je sada politički azilant u Luksemburgu
O razlozima zbog kojih je otišao iz Crne Gore Stanković za Monitor kaže: ,,Usred nepravde koju smo proživljavali ja, žena i dijete, u novinama sam pročitao da mi je bolje da ćutim... Znači, ćuti mrčo - biće kako mi ’oćemo.
Kao roditelj, imam moralnu obavezu da dijete izvedem na pravi put - da sam ćutao i lagao naučio bih ga da bude lažov. Da sam poludio od pritisaka, što su i htjeli, ludi otac ne valja nikome; da sam mrtav, od mene mu ne bi bilo nikakve vajde… tako da smo riješili da odemo iz Crne Gore prvenstveno zbog njega, da bi mu pružili odrastanje bez stresova.
Je li bilo lako, nije nikako, napustiti svoj dom, dijete školu, drugare. Njemu je bilo i suviše teško. Kažu, djeca se brzo navikavaju, ali isto tako i dobro pamte.
Krenuli smo u stoprocentnu neizvjesnost, nije bilo lako ali uz pomoć nekoliko ljudi iz domovine, naša agonija je u roku od četiri mjeseca završila i ostvarili smo boravak....“
Opširnije čitajte u novom broju „Monitora“
Bonus video:
