Crnogorski građani koji su u poslednjih pola godine emigrirali i zatražili azil u Njemačkoj tvrde da su generalno zadovoljni uslovima boravka u Njemačkoj. Većina od onih sa kojima je reporter “Vijesti” razgovarao putem skajpa, ističe da su nailazili na manje neprijatnosti, ali da se ne namjeravaju vratili. Tvrde da su otišli i iz političkih razloga.
“Prije svega otišli zbog jedne loše politike zbog koje jesmo i gladni, ali je od toga strašnije što strahujemo za budućnost svoje djece. Ne možemo da ih školujemo ni zaposlimo ako nijesmo politički angažovani, a maćehinski odnos države može da ih povede samo u kriminal, nikako u častan život“, kaže Rožajac Hazbija M.
Najteži trenutak mu je bio kada je rasprodao nešto stoke, ostavio bolesne roditelje i sa suprugom i četvoro djece krenuo u neizvjesnost: “Roditelje možda više neću vidjeti, ali pošto sam i sam roditelj morao sam da mislim o svojoj djeci“.
Iseljenici sa sjevera Crne Gore, prema saznanjima Hazbije M., smješteni su u nekoliko sela i gradova u blizini Hanovera, glavnog grada njemačke pokrajine Donja Saksonija.
“Kada smo prije mjesec dana doputovali, prvo smo se prijavili u Hanover, odakle su nas transportovali u jedno mjesto udaljeno oko 60 kilometara. Prvih 15 dana smo bili smješteni u kasarni u kojoj je bilo izbjeglica iz raznih krajeva svijeta. Zažalio sam što sam došao...“, prisjeća se sagovornik „Vijesti“.
U tom periodu su tri puta imali razgovore sa njemačkim policijom, sociolozima i predstavnicima izvjesne NVO. Premješteni su u hotel gdje su uslovi bili znatno bolji, ali su i oni za Hazbiju bili razočaravajući.
„Djeca su mi djelovala uplašeno, a ja noćima nijesam spavao pitajući se da li sam pogriješio... Poslije šest dana smo prešli u četvorosoban stan i dali su nam 750 eura za narednih 15 dana. Kada je to isteklo primili smo oko 1. 400 eura socijale. Uz to je sve jeftinije nego u Crnoj Gori, djeca uživaju u slatkišama kakve dolje nikada nijesu vidjeli“.
Nusret Kalač (DPS), doskorašnji gradonačelnik Rožaja, kazao je prošle sedmice da se zvanično 133 djece ispisalo iz škola. Prema procjenama NVO sektora i partija, samo iz Rožaja je u posljednjih nekoliko mjeseci otišlo između 1.300 i 2.000 građana.
Halima M. je u Njemačku otputovala kao samohrana majka sa troje djece. “Odmah su nas smjestili u hotel gdje su djeca, u zavisnosti od uzrasta, dobila sve što je im je potrebno. Za mjesec i po su nas četiri puta premještali u različite smještaje i gradove dok nijesmo dobili stan u Ostštadu. Na raspolaganju nam je 24 sata socijalna radnica koja govori naš jezik, kojoj se možemo obratiti za sve što nam treba”, priča Halima.
Damir M. iz Bijelog Polja je jedan od rijetkih koji sunarodnicima ne bi poručio da krenu istim putem: “Nalazimo se na nekoliko kilometara od Braungšvajga i smješteni smo u šatorima u kojima su izbjeglice iz raznih zemalja, a najviše ih je sa Kosova. Dobili smo nove krevete i čistu posteljinu, hrana nije loša, ali je veliki problem održavanje lične higijene. Toaleti su zajednički i ponekad na njih čekamo i satima”.
Rado bi se vratio, ali su mu, tvrdi, njemačke vlasti oduzele pasoše. Na pitanje da li ih je tražio nazad, odgovorio je negativno. „Zadržali su ih zbog nekakve procedure. Objasnili su da ih možemo dobiti nazad ukoliko potpišemo da dobrovoljno napuštamo zemlju i da više nikada nećemo zatražiti azil u Njemačkoj“, rekao je Damir M.
Enes B.: Ako pokažemo želju za integracijom, možemo i ostati
Enes B. iz Pljevalja je sa četvoročlanom porodicom otputovao u novembru prošle godine. Prije mjesec dana dobili su duldung (boravak) na šest mjeseci.
„Odlazak je bio jedini izbor. Ni supruga ni ja nismo imali posla, bilo kakve perspektive za život. Ćerka nam je od prevelike zagađenosti u gradu dobila astmu, a ta bolest zahtijeva kvalitenije uslove za život. Samo sam odlučio i rekao sebi, pa i da će ovo biti naše posljednje putovanje, idemo, ovdje svakako umiremo lagano”, priča Enes.
Prva dva mjeseca nijesu bila nimalo laka. Kolektivni smještaji, zabrana napuštanja kruga u kojem su se nalazili, brojni intervjui, loša hrana: “Bili smo pripremljeni na to, s obzirom da imam brata koji je prije 20 godina otišao u Lajpcig, pa smo sve lakše podnijeli od ostalih. Znao sam i da je Njemačka pravna država u kojoj nam se ne može dogoditi ništa loše, a da kolektivni smještaj ne može vječno trajati. Uostalom, to je bila jedina cijena koju smo platili za bolji život“. Enes i supruga već mjesec dana pohađaju kurs njemačkog, a djeca idu, jedno u školu, jedno u vrtić. “Naučili su nas da ukoliko pokažemo želju za integracijom, to povećava našu šansu za ostanak. Supruga i ja primamo po 400, a djeca po 290 eura socijale. Uspjeli smo već i da nešto uštedimo”.
Edin A. na aerodromu skuplja flaše
Edin A., koji je iz Berana otišao prije dva mjeseca i još ne prima punu socijalu, dosjetio se kako da na legalan način zaradi u Njemačkoj.
“Trenutno supruga i ja dobijamo po 170, a djeca po 90 eura. To je za naše troškove, jer ne plaćamo stan, vodu, struju, hranu. Ni centa od toga nijesmo potrošili, sve ostavljamo na stranu. Pri tom ja svaki dan idem na aerodrom i skupljam flaše koje potom u prodavnici zamijenim za novac. One koštaju od osam do 25 centi. Najviše ih sakupim kada su u pitanju prekookeanski letovi, pa ljudi moraju mnogo ranije da se čekiraju, a tečnost ne smiju da unesu u avion. U zavisnosti koliko sreće imam, dnevno zaradim između 20 i 50 eura, a to je mnogo više od dnevnice na plantažama“, priča za “Vijesti” Edin A.
Bonus video:
