Spomen-kuća Gavra Vukovića još nije postala stjecište kulturnih i diplomatskih dešavanja na sjeveru, iako je prošlo više od 15 godina od njene rekonstrukcije.
U svjetlu činjenice da se ove godine navršilo devet decenija od smrti prvog crnogorskog diplomate, aktuelizovano je pitanje kulturne i svake druge valorizacije Spomen-kuće u Beranama.
Savjetnik za kulturu u Opštini Zoran Jojić kaže da vjeruje da će se to promijeniti i da dolaze bolji dani i za kuću vojvode Gavra i za kulturu.
„Kuća je i zvanično pripojena Centru za kulturu, ali će raditi kao posebna organizaciona jedinica. Mislimo da smo na putu da adekvatnije valorizujemo ovaj vrijedni i lijepi prostor“.
Jojić je dodao da su potrebne male adaptacije i njeno preuređenje, što ne iziskuje „značajnija sredstva“.
„Nešto više novca će trebati za izgradnju ljetnje pozornice u bašti iza kuće. To je pravi prostor za održavanje kulturnih i drugih manifestacija pod vedrim nebom i to namjeravamo da uradimo. To je upravo onaj prostor gdje se po običaju otvaraju ljetnje diplomatske škole“.
Jojić je dodao da će u kući ubuduće biti i redakcija kulturnog i načnog časopisa „Tokovi“ i da se planira niz drugih dešavanja u cilju njene bolje valorizacije.
Ministarsto inostranih poslova svojevremeno je ponudilo da finansira sve poslove i radnike, a da zauzvrat zdanje samo s vremena na vrijeme koristi kao rezidenciju - za sastanke na visokom nivou, ali da od toga nije bilo ništa.
Vojvoda Gavro je kuću u strogom centru Berana, kako se vjeruje, napravio u starosti. Ne postoji tačan podatak niti dokument koji govori precizno o tome kada je izgrađena, ali se pretpostavlja da bi to moglo biti između 1890. i 1900.
Prvi crnogorski diplomata navodno je uzeo kredit kod skopske Hipotekarne banke i po tom osnovu se prije Drugog svjetskog rata u njoj i nalazila filijala te banke.
Kuća je površine 250 kvadrata. Zidana je od kamena i, prema mišljenju stručnjaka, predstavlja jedini profani spomenik sa odlikama secesije u Gornjem Polimlju. Arhitekta je nepoznat. Kao Spomen-kuća rekonstruisana je krajem devedesetih godina prošlog vijeka, po projektu Slobodana Slovinića.
Država je prethodno odvojila značajna sredstva da se stambeno zbrinu socijalno ugrožene porodice koje su u njoj do tada stanovale. Sama gradnja, kako je saopštavano, koštala je oko 250.000 eura.
U aprilu 2001. svečano ju je otvorio tadašnji ministar inostranih poslova Branko Lukovac. Orkestri, specijalno dovedeni za tu priliku iz Podgorice, odsvirali su koju notu i otišli, a ne bi bilo teško na prstima ruke pobrojati značajne manifestacije koje su u njoj organizovane. Ne računajući likovne izložbe i druge manje skupove.
U prizemlju je u jednom dijelu galerija, a u drugom radna spomen-soba vojvode Gavra.
Tu su izložene neke autentične stvari iz tog vremena. Ministarstvo kulture je otkupilo sablju Gavrovog oca, vojvode Miljana Vukova, koja je našla mjesto u kući.
Spratni dio urađen je kao rezidencijalni prostor sa finom svečanom salom, kancelarijom, sanitarnim čvorom i kuhinjom. Vojvoda Gavro povukao se pred smrt u Berane i upravo u toj kući pisao je čuvene memoare. Kuća je danas simbol kraljevske porodice.
Kao relativno mlad grad, Berane u užem jezgru nema puno starih građevinskih zdanja.
Opštinski arhiv umjesto depoa za umjetnine
U podrumu zgrade trebalo je da bude smješten depo za umjetnine, ali je tu prebačen dio opštinske arhive.
“Treba da se riješimo te arhive koju nam je prethodna vlast ovdje smjestila i da depoe privedemo pravoj namjeni”, kaže Jojić.
On ističe da vjeruje da će i građani Berana biti zadovoljni i da se neće više ni u šali postavljati pitanje - čija je kuća vojvode Gavra.
“To je kuće građana Berana. Ono što nam je osnovni cilj je da kuća ne bude zaključana najveći dio vremena, kao što je bila ranije, već da posjetioci i znatiželjnici u svako doba dana mogu ući da je obiđu i posjete“.
Đilas: Živio od sjećanja čekajući smrt
Gavro Vuković je rođen u Lijevoj Rijeci 1852. Došao je u Berane da bi u manastiru Đurđevi stupovi učio prva slova. Potom se obreo na Cetinju, odakle je na gimnazijsko školovanje upućen u Nicu. Diplomirao je pravo na Velikoj školi u Beogradu.
Oženio se Đelom Đurašković sa Ceklina, sa kojom je imao četvoro djece - Božidara, Miljana, Jelenu i Miša koji je ostao poznat po tome što je iz Praga donio prvu fudbalsku loptu u Berane. Ministar inostranih poslova u vladi kralja Nikole bio je od 1889. do 1905.
“Vojvoda Gavro živio je na vrhu varoši. Njegova nova kuća u kojoj je stanovao, tek ako je bila gotova. Gradila se dugo, kao da je velika građevina, a ne vilica. Privlačeći pažnju cementnim lavovima na svojoj kapiji. Bio je srednjeg rasta, već star i oslabio. Tih i mio čovjek, kome nije bilo zazorno, što se kaže, ni s djetetom da progovori. Uprkos tom povučenom držanju, bilo je u njemu nečeg dostojanstvenog i na dlaku odmjerenog. Držao je do svakog pokreta i svake riječi. Vidjelo se po njemu da je iz glavarskih kuća trebalo da se odnjeguje plemstvo, da su te kuće nastale prije koju stotinu godina... Noću je dugo tinjala lampa iza zavjese na njegovom prozoru. Vojvoda je čitao ili pisao svoje uspomene. Živio je od sjećanja, čekajući smrt”, zapisao je u knjizi Besudna zemlja još jedan beranski đak Milovan Đilas.
Vojvoda Gavro, sin velikog crnogorskog junaka Miljana Vukova, umro je 29. jula 1928. Sahranjen je kod manastira Đurđevi stupovi, pored igumana Mojsije Zečevića.
Bonus video:
