Dvijehiljadita godina će u Crnoj Gori biti upamćena kao godina u kojoj je svakog trenutka mogao početi rat između Vojske Jugoslavije i nekih političkih partija, sa jedne, te ostatka Crne Gore na čelu sa Milom Đukanovićem, sa druge strane. General Pavković, kao načelnik GŠ, bio je personifikacija onog prvog „patriotskog“ borbenog stroja. Kod većinske Crne Gore zapamćen je kao prezreni lik.
Nakon odlaska Slobodana Miloševića sa vlasti, smjene Nebojše Pavkovića i Radomira Markovića, šefa DB Srbije, s razlogom su bile očekivane. Smjenu Pavkovića je inicirao Vojislav Koštunica, tadašnji predsjednik SRJ. Sjednica VSO je održana tek 24. juna 2002. godine.
Sjednica je trajala cjelodnevno iz razloga što je Milo Đukanović , kao član VSO, ušao u „rovovsku“ borbu da spriječi smjenu generala Pavkovića. Sa razlogom se može postaviti pitanje - ko je ovdje lud? Odgovor je jednostavan, niko nije lud, samo smo, na trenutak, zaboravili riječi Momira Bulatovića da je šverc u Crnoj Gori bio državni projekat.
Tih godina sam bio na dužnosti savjetnika predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića. Za javnost bi sigurno bilo interesantno otvoriti prepisku između Đukanovića i mene, a u vezi sa Pavkovićem. Ali...? Knjiga bi bila preteška!
Pregovori sa NATO
Skoro cijelu 1998. godinu na sceni imamo javnu prepirku između NATO-a i SRJ. NATO optužuje našu stranu za prekomjernu upotrebu sile protiv UČK, a naša strana optužuje UČK za terorističko djelovanje prema srpskom narodu na KiM. NATO upozorava da, ukoliko na Kosovu i ima terorista, borba protiv njih je neadekvatna. Zašto u toj borbi jugoslovenska strana upotrebljava tešku artiljeriju i tenkovske jedinice - stalno se ponavlja iz NATO komande. Medijski prostor Srbije je prezasićen „patriotizmom“ uniformisanih manekena. Kroz nekoliko stepena upozorenja, NATO je , kroz političke i vojne odluke, izdao „ACT ORDER“. To je ono posljednje upozorenje, kada se u svakom momentu može povući obarač. Napetost je došla do usijanja.
Sedmi je oktobar 1998. godine. Načelnik GŠ VJ, general Perišić, u obilasku je Prištinskog korpusa. U Beogradu sam na svom radnom mjestu. General Perišić me poziva telefonom i izdaje mi sljedeće naređenje: „Formiraj tim za pregovore sa NATO-om! Pregovori počinju prekosutra u Beogradu“. „Ko je na čelu NATO tima?“ pitam generala Perišića. „Komandant vazduhoplovnih NATO snaga za Evropu, general Šort“, odgovori Perišić. Sugerišem generalu Perišiću: „Šort je general sa tri zvjezdice, a ja sam general sa jednom zvjezdicom pa predlažem adekvatnije rješenje, da na čelu našeg tima bude komandant RV i PVO, general-pukovnik Ljubiša Veličković, koji je general sa tri zvjezdice, a da ja budem član tima i njegov zamjenik“. „Prihvatam, prenesi Ljubiši takvo naređenje, ali ti dobro obrati pažnju“, zaključio je Perišić. Jasno mi je bilo na šta treba da obratim pažnju.
Odmah nakon razgovora sa Perišićem, nazvao sam generala Veličkovića. Našli smo se u Komandi RV i PVO i pristupili formiranju tima. Definisali smo vojničke stavove koje ćemo predložiti načelniku GŠ. Članovima tima smo dali instrukcije za njihovu pripremu. Nakon dolaska generala Perišića iz Prištine, izložili smo mu osnove platforme, principe i način pregovora. Nakon toga, na nivou GŠ, usvojena je odluka o stavovima naše strane u pregovorima. U najkraćem, da se ne dovodi u pitanje suverenitet i teritorijalni integritet SRJ, a da zajedničkim aktivnostima našeg RV i PVO i NATO avijacije, vršimo monitoring stanja na KiM u cilju uspostavljanja mjera međusobnog povjerenja. Postavili smo cilj da ni u kom slučaju ne smijemo dozvoliti da se uđe u zonu ratnog konflikta.
“Grale, ne potpisujemo ništa”
Prije otpočinjanja pregovora, general Veličković mi u četiri oka kaže: „Grale, ne potpisujemo ništa“! „ Zašto da ne potpišemo ono što je dobro za našu zemlju i naš narod, valjda je dužnost generala da tako postupaju pa makar otišla i glava?“, uzvratih mu dosta strogo. „Ja ne potpisujem ništa“, odgovori on. O ovome sam odmah obavijestio generala Perišića. „Zbog toga i jesi ti tu, budi oprezan“, bio je iskren i dobronamjeran odgovor Perišića.
Nakon dolaska NATO delegacije, pregovori otpočinju 9. oktobra 1998. godine. General Veličković veoma korektno, i u skladu sa već dogovorenim, vodi pregovore. NATO strana je veoma kooperativna i sa visokim stepenom uvažavanja naših stavova. Ponekada pokušavaju postići i nešto više, ali ih genaral Veličković vrlo uspješno vraća na našu poziciju. Članovi našeg tima vrlo kompetentno pariraju u svim supozicijama. Reklo bi se da ćemo sporazum postići bez većih problema. Dan smo zaključili dogovorom da sjutradan pristupimo izradi nacrta pisanog sporazuma. U večernjim satima sam obavijestio generala Perišića o rezultatima pregovora, kao i o veoma kompetentnom i principijelnom vođenju pregovora od strane generala Veličkovića. „Samo da neko noćas to ne pokvari“, naglas primijeti Perišić.
Sjutradan, 10. oktobra nastavljamo pregovore. General Veličković se ponaša kao da smo tek otvorili pregovore. Iznosi nove dileme i zahtjeve. NATO strana je zbunjena, ali je i veoma kooperativna. Na primjeren način pokušavam pregovore učiniti fleksibilnijim, ali Ljubiša sve više zateže. Čitav dan nam je prošao u „natezanju“, bez bilo kakvih opipljivih rezultata. Na kraju tog neuspjelog dana, general Šort se, vrlo iskreno, obratio generalu Veličkoviću riječima: “Gospodine generale, pored vojničke odgovornosti koju imam da izbjegnemo oružani sukob po svaku cijenu, ja imam lični emotivni razlog da u sukob ne uđemo. Moj sin je pilot na avionu A10 i ako do sukoba dođe, on će u tim misijama učestvovati“. Bio je iskren.
Sastanak tog dana završismo sa zaključkom da će svaka strana izvijestiti svoje nadređene i da čekamo njihovu odluku. Nakon pregovora, generala Perišića sam izvijestio: “Ne mogu da prepoznam Ljubišu, kao da nije onaj od juče“. „Logično, jer je noćas bio na Brdu“, odgovori Perišić, aludirajući da je Veličković te noći bio kod Miloševića.
Iznenađen pitanjem Holbruk je odgovorio: “Generale, sve je upravo obrnuto”
U jutarnjim satima, 11. oktobra general Perišić mi izdaje naređenje da obavijestim generala Veličkovića da se tog dana nastavljaju pregovori uz prisustvo Ričarda Holbruka, tada dežurnog „dirigenta“ za SRJ ispred Stejt departmenta.
Nastavljamo pregovore. General Veličković je u stavovima još tvrđi. U suštini, ne mogu da prepoznam šta hoće, ali je očigledno da odbija sve.
Holbruk je na početku staložen i tolerantan. Kada je stvar „prokužio“, iz njega provali sva njegova silovitost i, obraćajući se generalu Šortu, skoro naredbodavno zaključi: “Nemate ovdje šta više raditi, vratite se u svoju komandu i spremajte se za ono što ćete morati uraditi“.
Pregovori se prekidaju, a Holbruk furiozno napušta prostoriju. Istrčah za njim i zamolih ga da kratko porazgovaramo. Radi preciznosti u sporazumijevanju na engleskom jeziku, ali i zbog svjedoka u dijalogu, zamolih ga da pozovem gospođu koja je bila službeni prevodilac. Prihvatio je.
U prisustvu prevodioca izgovorih sljedeće: „Gospodine ambasadore, mi uporno hoćemo sa vama, a vi nas uporno odbijate od sebe, molim Vas, recite mi zbog čega?“.
Pitanje sam mu postavio iz dva razloga: prvo, kupujem vrijeme u rashlađivanju usijanog stanja; i drugo, pitanje ima politički smisao i traži politički odgovor.
Iznenađen pitanjem, Holbruk odgovori: “Gospodine generale, vjerovatno Vas moje oči više nikada neće vidjeti, ali zbog istine, znajte da je upravo sve obrnuto“.
(Sjutra: Odlazak u Minsk - Prst je na obaraču - Generalske igre)
Bonus video:
