Dok je naroda na ovim područjima, biće i posla za mirovna vijeća. Zapravo, sada smo angažovaniji nego prije 50 godina, rekao je mirovnjak iz Rožaja, šezdesettrogodišnji hadži Rahman Ljaić. Time je opovrgao uvjerenje da mirovna uvjerenja više ne postoje ili su na samom izmaku.
Tokom četiri decenije učestvovao je u stotinama mirenja na prostoru Crne Gore, Srbije, Kosova, Makedonije i Albanije.
Pomirili više od polovine krvno posvađanih
„U posredovanju između zavađenih strana u slučaju ubistva sam učestvovao 47 puta. Od toga smo uspjeli da pomirimo 28 krvno posvađanih. To su i najteži slučajevi na kojima radimo, a među njima su najmukotrpniji oni kada su u pitanju porodična ili ubistva zbog morala“, svjedoči Ljaić.
Hadži Rahman potiče iz porodice čijih se sedam generacija uspješno bavilo mirovnjaštvom. On je prvi kojeg je stric postavio za mirovnjaka, s obzirom na to da se taj posao prenosio sa oca na sina. U zavisnosti od težine slučaja u procesu učestvuje od tri do 40 mirovnjaka. Najčešće je u pitanju neparan broj, a kada se radi o parnom, predsjednik vijeća ima dva glasa.
Mirovna vijeća funkcionišu po kanonu Leke Dukađinija i po Šerijatskom zakonu.
„U 80 odsto slučajeva ta dva pravilnika se slažu. Tako je visina kazne za krv po kanonu 300 ovaca, a po Šerijatskom zakonu 99 djeva (kamila), što iznosi oko 50 hiljada eura. Kada neko ubije ženu duguje dvije krvi, i njenom mužu i njenoj rodbini“, objašnjava on.
Ljaić ističe brojne prednosti djelovanja mirovnih vijeća u odnosu na sudove.
„Sudiju interesuje samo da dokaže djelo i kazni krivca. On se ne bavi time kakav će biti njegov život nakon odslužene kazne, kakvi će biti međusobni odnosi, hoće li biti osvete. Mirovna vijeća se bave i jednim i drugim”, kazao je Ljaić.
U praksi je hadži Rahman imao mnogo teških slučajeva. Posredovao je u mirenju ljudi zavađenih decenijama.
Osveta nakon 70 godina
„U Skadru smo imali slučaj kada je osvetu, 70 godina poslije ubistva, izvršio praunuk. Bila je to teška priča, mnogo je mržnje iznjegovano u generacijama tokom tih sedam decenija“. Novo vrijeme donijelo je i nove vrste sukoba, pa su u Crnoj Gori posljednjih godina „moderne“ političke svađe. „Imali smo nekoliko slučajeva gdje smo mirili političare. Ti pregovori su bili teški skoro i kao kada je u pitanju krv. Ljudi su se posvađali oko „fotelja“, a kada preovladaju interesi otpor je veliki, stvarnosti i razumu kao da tu nema mjesta“, naglasio je on. Da bi mirovna vijeća ušla u proceduru mirenja, neophodna je saglasnost obje ili svih strana u sporu. Tada se biraju mirovnjaci koji će učestvovati u postupku i koje treba da aminuju sve strane.
Pregovori ostaju među četiri zida „Muslihuni (mirovnjaci) prvo traže uzrok, a počinilac nam je na zadnjem mjestu. Kada se dogovore kazna, odnosno način obeštećenja, postavljaju se garanteri da će presuda biti izvršena. Počinilac više nije u sukobu sa oštećenim, već sa mirovnjacima, a tu je mnogo porodica i plemena. Zbog toga je mogućnost ponavljanja djela mala“, rekao je Ljaić. Muslihun mora da bude iz reda „viđenijih“ ljudi, osoba kojoj se vjeruje i koja uživa poštovanje okoline. „Najčešće su to ljudi kojima je u porodičnoj tradiciji da se bave tim poslom. Moraju da posjeduju izvanredne pregovaračke sposobnosti, da budu pravdeni i povjerljivi. Ništa od onoga o čemu se pregovara ne smije izaći iz ta četiri zida.“
Ljaić je sarađivao sa mnogim čuvenim muslihunima, među kojima izdvaja Nezira Kurpejovića, Viva Kuča, Mujka Mukovića, Iljaza Halilovića, Kuja Nurkovića, Džeka Hodžića, Bajrama Ljaića, Redžepa Kurbardovića, Aliju Matovića, Hajruša Ledenića, Sava Magdelinića, Milivoja i Milisava Bulatovića.
Ispravljali i greške sudova
„Sjećam se kada je sud osudio čovjeka na 15 godina zatvora zbog ubistva koje nije počinio. Nakon šest godina mi muslihuni smo otkrili pravog počinioca, o čemu smo obavijestili nadležne”, naveo je hadži Rahman Ljaić.
Porodica ubice je, dodaje on, nevinog obeštetila sa dva hektara zemlje, a država mu je platila što je nepravedno bio u zatvoru. Ubica je osuđen na 17 godina.
Bonus video:
