On je čovjek od trideset pet godina, HIV pozitivan je i živi u Crnoj Gori.
Jedan je od aktivnih članova “Crnogorske HIV fondacije”, koja je prvo i za sada jedino udruženje ljekara, pacijenata sa HIV virusom i njihovih porodica i prijatelja. Smatra da su stigma i diskriminacija najveći problemi osoba sa HIV virusom, pogotovo tamo gdje “ne bi smjeli da postoje”.
Grubo kršenje prava pacijenata, neprihvatanje pružanja zdravstvene usluge, kršenje zaštite privatnosti i povjerljivosti podataka, samo su neki od problema koje navodi
“Živimo u maloj sredini i ljudi nisu edukovani, ne znaju mnogo o HIV-u, tako da svaki pacijent živi u strahu da mu se ne sazna od čega boluje, jer postoji strah od odbacivanja, gubitka posla, osuđivanja”.
On tvrdi da nije rijetkost da pacijenti, veoma stabilnog zdravstvenog stanja, ostaju bez terapije, koju ne bi smjeli da preskoče.
“Ne izvrši se redovna nabavka ljekova, koji se uredno poruče pola godine unaprijed. Ljudi sa HIV-om se veoma uspješno liječe sa novim generacijama ljekova i mogu da imaju sasvim normalan i kvalitetan život”.
Specijalista socijalne medicine i predsjednica “Crnogorske HIV fondacije” dr Aleksandra Marjanović ocijenila je da u Crnoj Gori postoji odgovarajuća antiretrovirusna terapija i dijagnostika.
“Dovoljno je da je pacijent osiguranik, jer plaćajući doprinose i osoba koja ima HIV je pokrivena obaveznim zdravstvenim osiguranjem kao i sve druge”.
Naglasila je da liječenje HIV infekcije podliježe obaveznom liječenju prema Zakonu o zaštiti stanovnistva od zaraznih bolesti.
Marjanovićeva tvrdi da su novi ljekovi, dijagnostika i liječenje pratećih bolesti potpuno u skladu sa savremenim medicinskim protokolima.
“Međutim... protokoli se baš i ne poštuju kako treba, pa se neka stanja koja je moguće tretirati u Crnoj Gori ne obavljaju, a razlog za to mnogi pacijenti vide u prisutnoj stigmatizaciji i posledičnoj diskriminaciji koja usljed nje nastaje. Pacijenti imaju adekvatnu zaštitu, ali se ne primjenjuje, prosto kao da to onima koji je pružaju nije stalo”.
Kao primjer ona navodi nedostatak ljekova koji se koriste za HIV infekciju, što je “izazvalu paniku”.
Sagovornik s početka priče rekao je da mu najteže pada strah od bolesti i smrti.
“Ako sve radim da spriječim obolijevanje, poštujući sve što zdravstveni sistem zahtijeva, onda je i normalno da tražim zdravstvenu zaštitu koja se nudi kao i svakom drugom pacijentu. Strašno je kada dođem po lijek u apoteku, a apotekar mi odgovori da nema ljekova i da ne zna kada će doći...”
On tvrdi da je veoma malo HIV pozitivnih osoba uključeno u fondaciju, što takođe pravda strahom i nepovjerenjem inficiranih usljed velike stigmatizacije i diskriminacije.
Ministarstvo bez ministra, „Montefarm” bez direktora
“ Ministarstvo zdravlja nam je bez ministra, državna apotekarska ustanova 'Montefarm' je bez direktora i gdje god da se obratiš oni te šalju u drugu instituciju...”, tvrdi sagovornik. Ističe da se veoma često dešava da nema reagensa za obavezne testove, ili da su aparati u kvaru, da ljekari na Infektivnoj klinici čekaju mjesecima rezultate da bi mogli provjeriti da li terapija dobro reaguje.
“Jedino sa kim imamo dobru komunikaciju je Infektivna klinika, za koju smo doživotno vezani”.
Navodi da su nekoliko puta slali dopise Ministarstvu i Fondu po pitanju zaštite ličnih podataka, ali da nikakav odgovor nijesu dobili. “Zdravstveni informacioni sistem dozvoljava da svaki zdravstveni radnik može doći u posjed informacije o zdravstvenom stanju pacijenata za koje nijesu direktno odgovorni, čime se krši pravo na povjerljivost i zaštitu ličnih podataka”.
Bonus video:
