Radni dan Zorice Pajović, domaćice, počinje u pola sedam. Zorica sa porodicom živi na imanju u Kućama Rakića. Posljednjih nekoliko godina odlučili su se za proizvodnju mlijeka. Oni u svojoj štali imaju desetak rasnih krava muzara. Nakon doručka ona i muž ulaze u štalu, počinje muža krava. Kad se to završi, dolaze iz Mljekare “Lazine” da preuzmu mlijeko. Nakon toga, mora se oprati kompletna aparatura za mužu. Sav posao se završi oko pola jedanaest, jedanaest, onda slijede obaveze oko ručka, čuvanje unučadi, jer sin i snaha rade.
Popodne, opet počinje priprema za mužu krava, sve se sredi, mlijeko se odloži u frižider. kako bi ujutro, sa svježe pomuženim bilo, spremno za otkup. Oko 20 časova se završi sav posao, i onda slijede kućne obaveze...
Davno za nama je vrijeme kada su žene samo bile vezane za kućne poslove. Novo vrijeme koje je donijelo potrebu da žena mora i na posao, da doprinosi i na taj način porodičnom budžetu, usložilo je život ženama čiji radni dan sve češće traje „od zraka do mraka“.
Nataša Siništaj živi sa suprugom i troje djece na porodičnom imanju svog muža u Malesiji i žive od poljoprivrede. Njen radni dan počinje oko pola sedam. Nakon dručka, ona i muž imaju obaveza u plasteniku, ljeti Siništaji rade na velikim zasadima krompira na otvorenom.
„Zimi radni dan počinje kasnije, jer ne možete raditi zbog mraza, ljeti se ustaje jako rano kako bi prije vrućine obavili sve što je potrebno. Kada se bavite pojljoprivredom, nema radnog vremena, nekad je to čitav dan, nekada, pogotovo zimi, imate malo slobodnog vremena. Ljeti radite od „zraka do mraka“. Kada završite radove u plasteniku ili polju, djeca čekaju da se i njima bavim. Zimi dolaze iz škole poslije pet. U međuvremenu morate spremiti ručak, ponekad kad odem u nabavku namirnica kupim djeci ručak, jer ne mogu da stignem da kuvam. Pomažu i babe. Radni dan se obično završava oko 22 časa, i onda imate sat vremena za sebe, eto toliko, kaže Nataša.
Gospođa Siništaj je i odbornica u Skupštini glavnog grada i kaže da joj nije jasno zašto se odbornici često žučno raspravljaju oko nekih pitanja koja nijesu toliko bitna. Posao oko poljoprivrede vas nauči šta je preče od čega, poručuje Nataša.
“Moj poslovnih angažman uključuje obavljanje dvije funkcije. Vodim firmu čija sam vlasnica i predsjednica sam Asocijacije poslovnih žena Crne Gore“, kaže za „Vijesti“ Ljubica Kostić Bukarica.
“Oba zanimanja iziskuju veliki angažman tako da sam u poslu od ranih jutarnjih sati do kasno uveče. Pored dnevnih obaveza koje imam u firmi i Asocijaciji, obavljam i kućne poslove, koje sam posljednjih godina svela na najmanju meru. Pre svega zato što su deca već odrasla, tako da se i oni, kao i muž uključuju u kućne poslove. Mada, čitava organizacija je i dalje na meni. Za uspješno funkcionisanje najvažnija je raspodjela porodičnih obaveza (po ovome i nisam baš tipična balkanska žena). Moje kućne obaveze su jutarnja šetnja ljubimca i obaveze oko nabavke i spremanja ručka. Ostalo vrijeme posvećujem uglavnom aktivnostim na poslu (sastanci, komunikacija sa klijentima, komunikacija sa članicama Asocijacije), ističe Ljubica.
Ljubica je mišljenja da često žene na našim prostorima preuzimaju na sebe i previše obaveza, prije svega kućnih.
„Najvećim dijelom zbog tradicionalnih stereotipa koji i dalje vladaju na našim prostorima. Zato je jedna od uloga Asocijacije poslovnih žena upravo u podizanje svijesti samih žena, kako u segmentu uključivanja u biznis tako i u segmentu raspodjele porodičnih obaveza. Žene su navikle da sve obavljaju same i da sve mora da bude savršeno i kod kuće i na poslu. Sasvim je u redu da se obaveze podijele i da niko ne radi ono što ne voli da radi. Najbolje je da svako preuzme ono u čemu je dobar i u čemu uživa“, ističe Ljubica.
Smilja Valović kaže da ustaje oko sedam sati, radi kao istraživač pri Mitropoliji crnogorsko–primorskoj.
“Spremanje, širenje veša i slično, prije toga doručak, pa, odlazak na ‘stop’, jer radim na Cetinju. Koliko dugo, to se ne zna. Zavisno od projekta koji radim i šta istražujem, ali prvi dio dana podrazumijeva istraživanje Arhiva državnog ili Centralne biblioteke, snimanje. Kad se završi radno vrijeme te ustanove, odlazim u Cetinjski manastir gdje mi je baza. Tu sortiram snimljeno, pretražujem manastirski arhiv, biblioteku ili internet, zavisno od toga šta mi u datom trenutku treba. Kratka pauza za ručak i nastavak rada, pisanja, istraživanja ili šta već treba. Odlazak na Večernju službu ili ako je blizu neki naučni skup, nasravljam sa radom, do 18 ili 19 sati. Opet odlazak na ‘stop’. Rekreacija nekih sat, sat i po. Nakon toga kućne obaveze, neka knjiga za moju dušu i odlazak na počinak oko 1-2 sata”, kaže Smilja.
Zoja Đurović, direktorica Muzičke škole “Vasa Pavić” ističe da njen radni dan počinje u osam sati, sat ranije ustaje.
“Mjesto direktora najveće državne muzičke škole koja ima 1300 đaka, nikako ne dozvoljava ni minut slobodnog vremena, jer znači da se dešava puno stvari, lijepih, i manje lijepih, kao i u svakom velikom kolektivu. Veoma rijetko se desi, a još sam na početku mandata, godinu i par mjeseci, da pođem kući i odmorim se. Popodne su probe hora, ženske klape u kojoj pjevam, a često i razni nastupi. Dan prođe kao u trenu. Dešava se i to da i na koncerte u CNP-u ili KIC-u idem u jutarnjem outfitu (kako se to danas kaže moderno). Povremeno pođem na neku promociju knjige ili izložbu, a to su trenuci kad nemam svojih muzičkih obaveza”, kaže Đurovićeva.
Zoja su trudi da odvoji vrijeme i za porodicu i svoje drage prijatelje, ali slobodnog vremena sve više fali
“Nekad se i ljute na mene, ali mi uglavnom opraštaju. Zbog svega toga želim sebi da se malo “opametim” i pokušam da još bolje organizujem ovih 24 sata, od kojih ukupno pet spavam... Zdravlje me dobro služi, a to mi je najvažniji temelj. Vedra sam i optimistična još uvijek, pa valjda zato i podnosim ovoliko obaveza…” kaže Đurovićeva.
Posebna priča bi mogla da se ispriča o radnicima u velikim marketima, poslovnim centrima, koje za ne velike novce, na poslu provode preko 10 časova, imaju samo jedan ili dva slobodna dana u mjesecu...
Isti broj žena i muškaraca ima fakultetsku diplomu
Prema informacijama iz publikacije Zavoda za statistiku (Monstat), objavljene 2016. godine, jednak je broj muškaraca i žena koji imaju završenu visoku školu, fakultet ili akademiju.
U publikaciji “Žene i muškarci u Crnoj Gori”, navodi se da je među onima koji nemaju završenu osnovnu školu najviše žena, njih 80,8 odsto. Takođe, od ukupnog broja doktora nauka u Crnoj Gori, svega 26,3 odsto čine žene.
Prema istom izvoru, među rukovodiocima i funkcionerima je samo 22 odsto žena.
One su u manjini i kada je riječ o osuđenima za nasilje u porodici. Od ukupnog broja osuđenih za to krivično djelo, žena je svega 12,6 odsto.
U Crnoj Gori je više nezaposlenih žena nego muškaraca, a manje su zastupljene i u politici. Šef delegacije Evropske unije (EU) u Podgorici Aivo Orav ranije je poručio da je jednakost između polova jedna od ključnih vrijednosti EU, ali da u praksi još nije postignuta
Ginin radni dan traje 12 sati dnevno
Gina Asanović iz kolašinskog sela Vranještica ima 54 godine, nikad nije bila zaposlena, ali, kaže, da joj je radno vrijeme bar 12 sati dnevno. Tako je svakog dana u godini. Muž i ona žive od poljoprivrede, a da bi se obezbijedili solidni prihodi u domaćinstvu neophodna je, tvrdi, dobra organizacija i mnogo truda.
„Iako nema šefove i formalno radno vrijeme, ipak, zna se kad se na selu ujutro mora ustati i zna se da se ide na odmor, tek, kad se završe važni poslovi. Ako ustanem sat kasnije, ne stižem da završim sve, pa ljeti se obično budim u pet sati. Tokom jeseni i zime, kad nema toliko radova van kuće, nekad prispem i do sedam. Moje radne obavezu su briga o stoci, rad na njivi, livadi, pripremanje obroka...“, kaže Gina.
Gina je imala pet opracija i mnogi bi rekli da je narušenog zdravlja, ali i dalje uspješno radi i teške fizičke poslove. Tvrdi da je optimizam i recept za uspješno savladavanje bilo kavih životnih okolnosti. Svoj život žene sa sela ne bi, tvrdi, nikad mijenjala za neku uspješnu karijeru.
„Uglavnom ne biramo šta nam život donosi, ali možemo da biramo način na koji savladavmo prepreke i obaveze. Ja to radim s osmijehom. Tvrdim da svako može dobrom organizacijom i optimizmom da postigne i uspjeh u onom što radi, ali i da svakog dana ljudima oko sebe donese zadovoljstvo ili pruži pomoć. To je moj način života i zahvaljujući tome sam i pored brojnih zdravstvenih problema, koji bi mnoge prikovali za krevet, a ja sam i dalje puna energije i sve uspijem da završim”, zaključuje Gina.
Jelušićeva: Tek slijedi dekonstrukcija patrijarhata
“Crnogorska žena je određena „iznutra“ patrijarhalnim vrednosnim modelom i „spolja“ globalnim promjenama njenog položaja. To ne podrazumijeva bitno različite vrijednosti, jer se i „iznutra“ i „spolja“, na različite načine, reprodukuje sistemska nepravda koja prati žensku poziciju u društvu. Tako naš zakon omogućava pravo na jednak pristup mogućnostima, ali ono to nikad nije. O kulturološkoj prirodi nejdnakosti govore selektivni pobačaji ženskih fetusa i upadljivo manji procenat nekretnina koje nasljeđuju žene. Iako žene brojčano dominiraju u obrazovanju, zdravlju i sudstvu, to nije praćeno odgovarajućim učešćem na pozicijama odlučivanja”, kaže Božena Jelušić, komentarišući položaj žene u našem društvu..
“Globalni trendovi donose svoje izazove, od kojih neki predstavljaju čak i teži oblik sistemske nepravde. Nove kulturološke vrijednosti ne znače otklon od patrijatrhata, iako ga maskiraju u slobodan izbor, na primjer kad su u pitanju estetski standardi i očekivanja.U sprezi sa crnogorskim patrijarhalnim vrijednostima, neoliberalizam je profilisao političku elitu koja vodeće „razloge“ pada nataliteta vidi u tome što žene žele jednak pristup mogućnostima. Pri tom se ne pitaju koliko neko ko „prodaje“ ličnu kartu za pedeset eura može ostvariti roditeljstvo. Zato se o ženama, u skladu sa brojem djece koju su rodile, odlučuje populistički i diskriminatorno, a država usput demonstriranepoštovanje stečenih prava i obaveza. Čak i sa veoma visokih naučno-obrazovnih adresa nije neobično da se jednak pristup žena mogućnostima vidi kao „svjetska zavjera“ čiji je cilj da razori „naš“ sistem vrijednosti ili „našu“ naciju. Tu svakako pomaže i obnova religijskih praksi, koje doprinose da se patrijarhalno i nacionalno utvrđuju. Čak i u reklamnoj kampanji protiv porodičnog nasilja, predlog da se ono ne prijavi daje sama žena. Tačno je da Crnogorci istinski vole svoje majke, sestre, žene i kćerke, ali ne treba zaboraviti da kćerkama s puno ljubavi tepaju „sine“. Sa dekontrukcijom patrijarhalnog sistema moći može započeti i borba za prava u okviru drugih identiteta i orijentacija”, ističe Jelušićeva.
Bonus video:
