Pedesetogodišnji Nikšićanin Budo Mijušković prije dvije godine je dao bubreg sinu Boru, tvrdi da bi dao i drugi sinu Nikoli koji je na listi za transplantaciju.
Nikola je odnedavno jedan od 69 pacijenata na dijalizi, a njegov otac ne može da iščeka usvajanje Zakona o uzimanju i presađivanju organa u svrhu liječenja.
"Nijednog trenutka se nijesam razmišljao da sinu dam bubreg. Ne bih se razmišljao da dam i ovaj drugi, jer lakše je meni da idem na dijalizu. Da se ikako može, to bih ujutro uradio...", kazao je Mijušković "Vijestima", istakavši da će i čašicom da zalije usvajanje Zakona, iako se, tvrdi, nikada nije napio.
Dvadesetogodišnji Boro i dvije godine stariji Nikola boluju od Alportovog sindroma, nasljedne bolesti koja se karakteriše upalom bubrega, a jedini lijek je dijaliza ili transplantacija.
S obzirom na to da nema donora u porodici, Nikoli je jedina šansa za transplantaciju usvajanje Zakona, koji bi mu omogućio da dobije bubreg od preminulog donora.
"Nemam novca da Nikolu vodim u inostranstvo, a da mogu to bih odmah uradio. Prodao bih i kuću kada bi to bilo dovoljno da platim transplantaciju. Zato jedini spas vidim u usvajanju zakona. Ne daj Bože da se poslanici nađu u situaciji u kojoj sam se našao, drugačije bi razmišljali. Godišnja dijaliza košta 25.000 eura. Čak im sa ekonomskog aspekta dođe jeftinije da usvoje zakon", kazao je Budo.
Poslanici su ljetos, zbog odredbe o pretpostavljenoj saglasnosti donora, odbacili predlog zakona.
"Mi smo već uzeli donorske kartice. Mislim da ljudi ne mogu da se odluče na taj korak, smatram da im nije dobro objašnjeno i da ne znaju prave informacije...", kazao je Boro.
Njemu se, tvrdi, život promijenio 15. maja 2012. godine, kada je na VMA u Beogradu primio bubreg od oca.
"Da mi nije bilo oca vjerovatno bih ovdje još bio na čekanju zbog zakona koji nijesu htjeli da usvoje. Sada je sve normalno, ponovo igram fudbal, ništa mi ne smeta, mogu da radim“, rekao je Boro, istakavši da se, sa završenom srednjom medicinskom školom i položenim pripravničkim i državnim ispitom, nada poslu u nikšićkom zdravstvu.
Njegov brat je prinuđen da ide na dijalizu tri puta sedmično.
"Prvu sam loše podnio, a sada se polako navikavam i sve to ide bolje. Vikend mi je jedino ’slobodan’. Život bi mi se mnogo promijenio da mogu da dobijem bubreg...", kazao je Nikola.
Ponovo sjeo za volan kamiona, jer se od nečega mora živjeti
I pored, kako tvrdi, zabrane ljekara, Budo je nedavno ponovo sjeo za volan, jer se “od nečega mora živjeti”.
Budo je profesionalni vozač, ali je morao da prestane da vozi kada je rađena transplantacija, pa u porodici godinu i po niko nije radio. Snalazili su se kako su znali i umjeli...
Zbog transplantacije, Mijuškovići još duguju 2.000 eura, jer su u Beogradu morali da kupe sve potrebne ljekove.
Dva puta su se za pomoć obraćali premijeru Milu Đukanoviću, Budo se nadao razgovoru sa njim, ali je dobio jednokratnu pomoć od Socijalnog koju je odbio.
"Poslao sam mu svu medicinsku dokumentaciju, sinovu i moju, objasnio da niko od nas ne radi, a planirali smo i drugu transplantaciju. Želio sam da popričamo, jer mislim da u Crnoj Gori nema porodice kao što je naša, da u jednoj kući imaju tri teške operacije. Prvo obraćanje je prošlo bez odgovora, a nakon drugog zvali su me iz Socijalnog i nudili jednokratnu pomoć od 200 eura. Zahvalio sam se i odbio jer takva mi pomoć ne treba“, rekao je Budo.
Kako niko u porodici nije radio, nagomilali su se računi, porez za kamion, dugovanja zbog bolesti...
"Braća su mi pomagala koliko su mogla. Elektroprivreda je skinula sa računa 400 eura kamate. Jedino ko nam je izašao u susret je dr Marina Ratković. Samo neka je Bog sačuva. Ali... ne mora niko da mi pomogne, samo neka usvoje zakon. To bi bila najveća pomoć koju bih dobio“, istakao je Budo, čija supruga odnedavno radi.
Bonus video:
