Srijeda je pazarni dan u Grahovu. Ova varošica, koja je 1964. izgubila status opštine, nekada je živjela za taj dan. Srijedom bi dolazili trgovci iz Nikšića i sa primorja, ali i iz Albanije, Hercegovine i Dubrovnika. Ljudi je bilo toliko, da se nije moglo proći kroz ovu malu varoš. To je bila i prilika da se sretnu stari poznanici, sklope nova poznanstva, nekada se i dogovori poneki posao. Srijeda je i sada pazarni dan, ali su u Grahovu rijetkost pune tezge. I kupaca je vrlo malo. Ne kriju nezadovoljstvo što život zaobilazi varošicu, od Nikšića udaljnu pedesetak, a od mora tek dvadesetak kilometara. „Ovdje dolazim sigurno dvadesetak godina i prodajem voće i povrće. Moram priznati da mi prvih godina nije bilo toliko bitno koliko ću prodati, bio sam radostan da dođem ovdje. Bilo je dosta ljudi, dosta i razgovora, vrijeme je brže prolazilo... Sad je pravo sivilo“, kazao je Damjan Rajković iz Nikšića. Rajković je jedan od šestoro trgovaca koji prodaju na grahovskoj pijaci. I ostali trgovci su iz Nikšića, a pored voća i povrća, mještani mogu kupiti obuću i odjeću, alat, posuđe, ili kako reče, Mojsije Kekić, sve što je potrebno jednom domaćinstvu. „Nekada sam imao svega pet-šest artikala i opet sam bolje prolazio. Ali, nekada je ovdje bila veća gužva, mno- go više kupaca, a sada, kada dajemo i na veresiju, pazari su mnogo manji“, kazao je Kekić koji je više od deset godina svake srijede u Grahovu. „Svake godine broj stanovnika se smanjuje, a ova sezona je baš bila katastrofa, čak ni vikendaša nije bilo. Svakog dana sam u različitom gradu, ponedjeljkom u Nikšiću, utorkom idem za Plužine, srijedom ovdje, četvrtkom sam u Podgorici, petkom na Cetinju, subotom u Danilovgradu, a nedjeljom opet u Podgorici i moram priznati da je najslabija zarada u Grahovu“, kazao je Kekić. Pored njegovog štanda „Vijesti“ su zatekle jednog od rijetkih kupaca šezdesettrogodišnjeg Božidara Vučetića. „Pazarni dan je nekada u Grahovu bio prilika da se sretnu prijatelji, da mještani prošetaju, ulica je vrvjela od naroda, radnji je bilo dosta, trgovalo se, ugostitelj ski objekti su bili puni. Kako su stari govorili nekada su u Crnoj Gori bili najjači grahovski i virpazarski pazar. A danas vidimo gdje je došao“, kazao je Vučetić. Smatra da su „kola krenula nizbrdo“ sa ukidanjem opštine. „Imamo školu da joj nije mane i da je u nekom većem gradu, a sada u njoj jedva ima 35-40 učenika, a nekada je brojila i preko stotinu. Danas djeca kada završe osnovnu školu, odlaze dalje na školovanje i mali broj njih se vrati“, jada se Vučetić. Perović: Šuto došao, šuto pošao Milanka Perović smatra da je slika sa pazarnog dana najbolji pokazatelj koliko je Grahovo propalo. „Već pet-šest godina dolazim svake srijede. U početku je bilo bolje, ali iz godine u godinu sve je manje kupaca. Navrati poneko, kupi poneku sitnicu, ali nekih puta se dešava da, kako kaže naš narod, šuto došao, šuto pošao“, kazala je Perović. I Nevenka Kilibarda, koja je od ljetos svake srijede u Grahovu kazala je da uglavnom prolaze sitnice, ono najosnovnije što ljudima treba. Narod dobar, ljubazan, ali, kako rekoše prodavci, malo je stanovnika, turista još manje, a novca ponajmanje. „Danas više pazar u Grahovu nije mjesto da se ljudi sretnu“, zaključio je sjetno Vučetić.
Bonus video:
