“Do tog dana živela sam slobodno! Radila, izlazila, šetala kuda god i kada god sam htela. Od tog trenutka, od tog dana, od te godine živim sa 24-časovnim policijskim obezbjeđenjem, i to samo zbog toga što sam svoj posao radila onako kako sam smatrala da treba. Samo zbog toga što sam vjerovala da radim važnu i ispravnu stvar, i samo zato što sam se strogo pridržavala pravila da je posao novinara da radi u interesu javnosti. Bez kompromisa kada je istina u pitanju”.
Ovim riječima je autorka “Insajdera” beogradske Televizije B92 Brankica Stanković počela ispovijest u istoimenoj knjizi, u kojoj je napisala kroz šta je sve prošla nakon što joj je prije pet godina dodijeljeno policijsko obezbjeđenje jer su tamošnje bezbjednosne službe došle do saznanja da je kupljen snajper za njenu likvidaciju.
Da nabildovani i namrgođeni momci, koji pogledom šaraju lijevo-desno sakriveni iza tamnih naočara, nijesu statusni simbol za novinare, svjedoče ispovijesti Verana Matića ( B92) i dopisnika “Vijesti”iz Berana Tufika Softića. Iz bezbjednosnih razloga, odnosno zbog toga što novinarstvo shvataju kao službu u javnom interesu, oni su takođe pod policijskim obezbjeđenjem.
“Kako izgleda živjeti sa njim?“ U početku sam mislila da mogu sama da izađem da bacim đubre. To je valjda logično. I izlazila sam prvih nekoliko dana do kontejnera koji je preko puta mog ulaza. Kada su shvatili da izlazim, napravili su mi takav haos da sam od stresa odustala od akcije baciti đubre sam. Pa ko normalan može tako da živi? Kako će izgledati kad odem u prodavnicu? Ja kupujem, a oni se šunjaju između rafova? Ne,ne,ne... ne mogu to ni da zamislim. Neću ići u prodavnicu”,opisuje Brankica Stanković.
Ubrzo nakon nje i Veran Matić je dobio policijsku pratnju. Najmanji staž ima Tufik Softić, kome su pratioci dodijeljeni u februaru ove godine.
“Bio sam potpuno zatečen. To se dogodilo jednog dana kada sam zbog privatnih i poslovnih obaveza pošao za Podgoricu. Krenuo sam ujutru iz Berana i kada sam stigao u Podgoricu zvali su me telefonom iz beranske policije, gdje su službenici Sektora za obezbjeđenje ličnosti Uprave policije stigli da me „zaduže“, a zapravo smo se negdje mimoišli. Pozvan sam da odem direktno u MUP odakle sam izašao sa pratiocem. Nije mi ostavljena mogućnost da uopšte razmišljam o tome da li treba da odbijem takvu odluku”, sjeća se on.
Nakon što je brutalno prebijen palicama prije sedam godina, a tužilaštvo i policija nijesu mnogo odmakli sa mrtve tačke, njemu je prošlog ljeta kraj auta u dvorištu pukla i eksplozivna naprava. Pratnja mu je, međutim, dodijeljena tek nakon procjene ANB-a da mu je bezbjednost ugrožena, a nakon što se obratio Komisiji za praćanje istraga napada na novinare kada je uoči lokalnih izbora u Beranama imao neprijatnosti.
“Život uz dvadesetčetvoročasovnu policijsku pratnju bitno je promijenio moje navike. Niko me nije primorao da ih mijenjam, ali je to nekako došlo samo po sebi. Policijska pratnja podrazumijeva da iz kuće ne možete izaći nikuda, a da vas policajci ne sačekaju ispred vrata, ne budu sa vama, i ne vrate vas ponovo do ulaznih vrata. To znači, da sami ne možete poći ni po novine, na kafu, po sitnice u prodavnicu, apoteku, u bolnicu, u bilo koje vrijeme. Ili na godišnji odmor, na plažu. Ja još živim u malom gradu gdje izazivam pozornost, "ispričao je novinar “Vijesti" Tufik Softić.
O mehanizmu zaštite Veran Matić je, kaže, saznao od koleginice.
“Godinu dana prije nego što sam dobio policijsku zaštitu imao sam priliku da se upoznam sa tim mehanizmom na slučaju Brankice Stanković. To je bio šok za sve nas i već tada se nama koji su bili njeni bliski saradnici se promijenio život, jer smo morali poštovati određene procedure komunikacije, susreta itd... Brankica je veoma dugo pružala otpor obezbjeđenju, nije mogla a mislim i nije htela da se navikne na nove procedure jako dugo, dok se i sama nije uvjerila u određene opasnosti. Ja sam evo više od četiri godine sa različitim policijskim timovima. To je podrazumijevalo da moram da se vozim njihovim kolima, neka su bila i vrlo drndava i zaustavljala se nasred autoputa.", ispričao je Matić.
Pored te vrste opreznosti, ovaj ugledni beogradski novinar i predsjednik Komisije za istraživanje napada na novinare u Srbiji je morao da zaboravi i na omiljene navike.
“Jako sam volio da šetam do kuće, da idem po knjižarama. Sada je to bilo izdvodljivo ali se uvijek neprijatno osjećate kada sa vama idu još dvojica za koje je lako utvrditi da su u obezbjeđenju. Naš narod na to gleda kao na privilegiju i razbacivanje, statusni simbol. Vjerovatno je to tačno u raznim slučajevima ali u našem to je neki oblik izolacije, robije. Zbog toga onda jednostavno prestanete da radite nešto što vam je ranije činilo zadovoljstvo. Ne možete ništa nepredviđeno da uradite, da sjednete u kola i odete u Zagreb. Neophodno je najmanje tri dana unapred da javite pa da se međusobno dogovore policije. Jednom sam imao i procjenu hrvatske policije da mi je i tamo bezbjednost ugrožena i taj produženi vikend u Opatiji sa suprugom pretvorio se u vikend sa kombinovanim srpsko-hrvatskim specijalcima svuda oko nas", priča Matić.
On kaže da su po dolasku novog ministra policije u Srbiji Nebojše Stefanovića zbog procjene da se čuva preveliki broj ličnosti od estrade do sporta radila nova bezbjednosna procjena, na osnovu koje je njemu i Brankici pratnja označena kao neophodna.
"Ne možete ništa nepredviđeno da uradite, da sjednete u kola i odete u Zagreb. Neophodno je najmanje tri dana unapred da javite pa da se međusobno dogovore policije. Jednom sam imao i procjenu hrvatske policije da mi je i tamo bezbjednost ugrožena i taj produženi vikend u Opatiji sa suprugom pretvorio se u vikend sa kombinovanim srpsko-hrvatskim specijalcima svuda oko nas"
“Nemam ideju do kada bi to moglo da traje, ali vjerujem da ću u nekom trenutku sam donijeti odluku o tome da ne želim više obezbeđenje“, zaključuje urednik B92.
Takvu odluku već je donijela novinarka “Vijesti" Olivera Lakić, nakon što su njena obraćanja MUP-u, da je obavijeste o bezbjednosnoj procjeni i opravdaju razlog na osnovu kojeg i dalje ima obezbjeđenje, naišla na zid ćutanja. Lakić je dvije godine i sedam mjeseci bila zarobljena poput njenih kolega. Pratnju službenika Sektora za obezbjeđenje ličnosti dobila je u martu 2012. nakon što je ispred zgrade u kojoj živi fizički napao njoj nepoznati muškarac. I pored opstruiranja postupka, pravosnažnom presudom Osnovnog suda u Podgorici 20. jula 2012. godine osuđen je Podgoričanin Ivan Bušković.
Pred tim sudom u toku je i suđenje njegovim prijateljima zbog davanja lažnog alibija.U toku je i sudski postupak koji se vodi protiv bivšeg šefa obezbjeđenja nekadašnjag direktora policije Veselina Veljovića, Milenka Rabrenovića koji je optužen da je prijetio Lakićevoj i njenoj porodici. Još nema pravosnažne presude za Danilovgrađanina Milana Grgurovića koji je optužen da se lažno prijavio da je učinio krivično djelo za koje se sada sudi Rabrenoviću.
Slavko Musić pravosnažno je osuđen za ugrožavanje bezbjednosti Lakićeve i ekipi “Vijesti", osuđen je na zatvorsku kaznu.
Umalo se dva obezbjeđenja nijesu međusobno pohapsila
“Dakle, ja sam upravo sa njom (Brankicom Stanković) imao sastanak kada mi je direktor policije javio da je i zvršena procjena moje bezbjednosti i donijeta odluka da se jedino uz policijsku 24-časovnu zaštitu može odgovoriti na izazove bezbjednosti. Tada je već kod mene dolazila ekipa za zaštitu. Malo je falilo da se međusobno pohapse ekipa koja je čuvala Brankcu i ovi novi jer se nijesu poznavali, iz različitih su bili jedinica, a bili su jedni drugima sumnjivi”, ispričao je Veran Matić.
Potpuni amaterizam ili nebriga
“Jedan od generatora lošeg odnosa (države) je nekažnjivost za nasilje nad novinarima. Nijedno ubistvo nije razriješeno i to je jedan od razloga zbog čega sam inicirao osnivanje Komisije za istraživanje ubistava novinara. Samo drastičnim kažnjavanjem šalje se poruka da je nedopustivo nasilije nad novinarima i ubijanje novinara. Nažalost, ne samo da nema drastičnog kažnjavanja već nije bilo ni otkrivenih počinilaca... Analizirajući dokumentaciju o dosadašnjim istragama u ovim slučajevima, vidio sam da je bilo jako puno amaterizma, jako malo saradnje između bezbjednosnih službi, jako puno rada uprazno. Samo u slučaju Milana Pantica radilo je sedam radnih grupa, na svake dvije godine nova. To je potpuni amaterizam ili namjera da se ne riješi”, kaže Veran Matić.
Na isto pitanje da li je sve ovo sramota za državu, policiju i pravosuđe, Softić odgovara da to treba njih pitati. “Ja nisam radio ništa mimo svog posla”.
Bonus video:
