Jovanka Orleanka je francuski vojskovođa koja je postala najvećom francuskom nacionalnom junakinjom. Ovu devetnaestogodišnjakinju su Englezi, na gradskom trgu u Ruanu, spalili 30. maja 1431. godine. Skoro pola milenijuma kasnije u Plužinama je rođena djevojka, Jaglika Adžić, koju Pivljani porede sa Jovankom Orleankom. I ona je život okončala u vatri. Bila je dvije godina mlađa od Jovanke, ali je za razliku od nje sama izabrala oganj.
“U Plužinama, u Gojkovića dolu, jedinica ‘Princ Eugen’ sastavljena od Njemaca i ustaša je 6. juna 1943. godine u jednoj kolibi spalila 60 žitelja. Među njima su bili Jagličini roditelji, Stoja i Krsto, i braća – dvogodišnji Dušan, dvije godine stariji Momčilo i Milorad, koji je imao osam godina. Jaglika je bila daleko od kolibe, ali kada je čula plač braće i Dušanovu vrisku vratila se. Oficir je uhvatio i naredio dvojici vojnika da je drže. Nju nijesu htjeli da spale jer je bila lijepa. Jaglika je naslutila šta je čeka i da bi bila zajedno sa skoro cijelom porodicom koja je gorjela, otrgla se iz njihovih ruku i uskočila u vatru”, priča Mirko Vuković iz Plužina, dugogodišnji prijatelj porodice Adžić.
Jagličin bratanić, šezdesetogodišnji Krsto, ne bez ponosa sluša Mirkove riječi.
Ponosni potomak nosi đedovo ime: Krsto Adžić; Foto: Ivan Petrušić
“Nije otac mnogo pričao o sestri. Boljela ga je uspomena na prošlost. Pored majke i oca, čije ime nosim, i trojice maloljetne braće, moj otac je na Lever Tari godinu kasnije izgubio još jednog brata, dvadesetogodišnjeg Jagoša. Ostali su samo moj otac i tri tetke. Dvije tog 6. juna nijesu bile u Pivi, a treću Vidu je spasila Anđa Luburić koja joj je šakom prekrila usta da ne bi vrištala… Jaglika je bila lijepa i hrabra. Nažalost, ne postoji nijedna njena slika. Na osnovu kazivanja onih koji su je znali slikar Gogić je uradio njen lik”, priča Krsto, čija druga sestra po redu nosi ime tetke-heroine.
Pivljani i Krsta i njegovu sestru Jagliku znaju po nadimcima – Miško i Ljilja. Valjda je njegovom ocu Pavlu, koji je preminuo kao i sve tri sestre, bilo bolno da ih zove po imenima.
“Pavle je bio častan čovjek, vrijedan, borio se u ratu, a nakon rata gradio zemlju. Iz skromnosti nije pričao o žrtvi svoje porodice i hrabrosti njegove sestre jer se bojao ako ih pominje i ističe njihovo junaštvo da će neko pomisliti da na račun toga traži privilegiju. Zato nije ni pričao tome, a ništa u životu nije dobio što nije časno zaradio”, kaže Mirko.
Možda bi, da je bio glasniji, bolje prošao. Njihova kuća je četiri puta gorjela – dva puta u ratu, a dva u slobodi. Nove temelje sam je postavio. Danas do porodične kuće Adžića, istina u potpunosti renovirane, vodi oko 70 metara makadama.
Vuković pokazuje mjesto na kojem je strijeljano 60 Pivljana; Foto: Ivan Petrušić
“Napravljena je velika nepravda jer tako hrabra Pivljanka nikada nije odlikovana, nema njene biste, njeno ime ne nosi neka ustanova ili ulica. Samo na ulazu u Plužine, mjestu gdje se ta tragedija dogodila, stoji ploča koju je postavio SUBNOR Plužina i na kojoj je zabilježeno da su na tom mjestu ustaše i Njemci spalili 55 mještana, mada je kasnije utvrđeno da ih je bilo 60, među kojima je bila i Jaglika. Drago mi je što se SUBNOR trudi da Jaglika zauzme mjesto koje je zaslužila. Da neke zemlje imaju heroinu poput Jaglike siguran sam da bi se više dičili sa njom i dali joj mjesto koje joj pripada, nego što mi to radimo”, smatra Vuković.
Borci su još prije pet godina predložili da se podignu spomenici ličnostima među kojima je i Jaglika Adžić.
Od preko milion i 700 Jugoslovena, koliko je stradalo tokom Drugog svjetskog rata, oko 620.000 su žene. Za narodne heroje proglašena je 91 žena, a njih 3.444 dobilo je Partizansku spomenicu 1941. Ne i Jaglika.
Njen brat Pavle dobio je dvije spomenice – jednu za poginulog brata Jagoša i drugu za porodično stradanje.
Lik na zidu hrama
Rimokatolička crkva je Jovanku Orleanku 1920. godine proglasila sveticom (Djevica Orleanska). Srpska pravoslavna crkva, iako to nije uradila, Jagliku Adžić takođe smatra sveticom, pa je njen lik naslikan na zidu Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici. “Kada sam ušao u hram i vidio lik moje tetke bio sam izuzetno ponosan”, kaže Krsto.
Oficir oslobodio čitav zbjeg
Da rat ne ubije ono ljudsko u čovjeku pokazao je i jedan njemački oficir, porijeklom Rumun. Ostalo je zabilježeno da je tog kobnog juna 1943. godine njemački oficir oslobodio preko 60 mještana, ali ih je dan kasnije sustigla ustaško-dojčerska ekspedicija i spalila u Gojkovića dolu.
“Između 4. i 5. juna Njemci su uhvatili čitav zbjeg, a oficir Anders je imao zadatak da ih sve poubija. Desilo se da je završio učiteljsku školu zajedno sa Božidarom Adžićem, sa kojim je bio prijatelj, i čija žena je bila u tom zbjegu. Ona ga je prepoznala a Anders ih je sve pustio i kazao im da bježe što dalje jer ako ih drugi uhvate neće dobro proći. Tako se i desilo. Na vrelo Vojinovića, u Gojkovića dolu, prevario ih je san, i njemačke patrole su uhvatile i spalile njih 60”, priča Mirko.
Jedino obilježje stradalih na ulazu u Plužine; Foto: Ivan Petrušić
Anders je prilikom kapitulacije uhvaćen i zatvoren kao ratni zločinac čije grijehe je trebalo dokazati.
“Prije nego što je oslobodio zbjeg Anders je zvao jednog starijeg čovjeka, Lala Cicmila, i njegovo ime zabilježio u notesu. Tada vjerovatno nije ni znao da će mu upravo Lale spasiti život. Kada je uhapšen kazao je da nije ratni zločinac, da je spasio čitav zbjeg i da to može posvjedočiti Lale Cicmil. To se i dogodilo i Anders je pušten”, ispričao je Vuković.
Galerija
Bonus video:
