I undressed you with my eyes I have/ Maybe even raped you/ In a dark and eerie corner of my mind
CocoRosie, "Honey or Tar", Noah's Ark
(Touch and Go Records, 2005.)
Kad jednom bacite taj vaš odsutni pogled sa sedmog sprata poslovne zgrade Europoint - poznatije kao Crna zgrada - na Hotel Podgoricu, Sastavke, žalosnu Staru varoš i još žalosnije ruševine turske tvrđave Depedogen - u kompletu sa siluetama besmislenih zgrada u pozadini i sablasnom ruinom kuće u prvom planu - ruinom u kojoj se nakada davno nalazio Klub književnika, ujedno i vrlo intrigantnom ruinom u kontekstu razmišljanja o nekakvim opštim razvojnim potencijalima - potencijalčićima - Stare varoši kao odavno degradirane i razorene povijesno-kulturne cjeline - biće vam mnogo toga jasnije - može se desiti i da konačno progledate stručnim očima.
Ne kažem da će vas usrećiti upravo opisani prizor - ali ako jednom smognete snage da pogledate istini u oči, stručnim očima - možda se otvori neka tanka nada za naš grad - i za vas, naravno.
Ako vam u tom trenutku ne bude pri ruci nikakav foto-aparat, kao što meni nije bio - foto-aparat koji bi vam poslužio da ovjekovječite taj pogled - zažalićete, vrlo vjerovatno - kao što sam i ja zažalio - jer postoji, ponavljam, a ponoviću još nekoliko stotina puta, bez brige - vrlo ozbiljna namjera - da se u vrlo bliskoj budućnosti, sa sjeverozapadne strane hotela, na parkingu između hotela i novog otvorenog bazena - gradi nešto velelepno i visoko - niko još uvijek ne zna tačno što, ali nema sumnje da će to nešto biti veliko, veće od svega velikog što smo u stanju da zamislimo - pa se lako može desiti da stari Hotel Podgorica preko noći nestane u oblaku prašine, kao što je u oblaku prašine nestao i onaj nama još draži, još stariji - i odavno prežaljeni - Hotel Crna Gora.
Isti gazda koji je srušio - ili kojemu se urušio, po službenoj verziji - bivši Hotel Crna Gora - isti gazda koji danas neometano gradi na poziciji bivšeg Hotela Crna Gora - sprema se da intereveniše objektom vrlo ozbiljne dužine, širine i visine - i na prostoru neposredno uz Hotel Podgorica.
Tako je počela i tužna priča o Hotelu Crna Gora, vjerovatno se sjećate - prvo su odrađeni svi papiri redom - sve je potpisano, sve je išlo po zakonu, naravno - pa je urađen i taj žalosni projekat - pa su ministar i gazda postavili kamen temeljac u bivšoj bašti hotela - nakon čega je malo građeno, pa je malo rušeno, pa je malo obećavano da će srušeno da se vrati u prvobitno stanje, pa će, sva je prilika, opet malo da se gradi. Ne biste povjerovali vlastitim očima kada biste vidjeli kolika je rupa iskopana na mjestu gdje se nekada nalazilo zapadno krilo Hotela Crna Gora. Ta rupa obećava - i ukazuje na odlučnost gazde, istovremeno.
Europoint, pogled sa Bulevara svetog Petra Cetinjskog
Hotel Podgorica pripada jednom davno minulom vremenu - toliko davnom da se više niko i ne sjeća toga vremena - niti postoje pisani tragovi o tom vremenu.
A kako, sa druge strane, danas mora da se gradi - građevinarstvo je danas jedna od rijetkih privrednih grana koja čak uspijeva i da procvjeta na momente, tu i tamo, da nije tako ne bi se i dalje betoniralo na sve strane - svakako nije zgorega na vrijeme proširiti fizičke kapacitete, tj. izgraditi još par stotina hiljada kvadrata hotelskog prostora i još par stotina hiljada kvadrata poslovnog prostora i još par stotina hiljada kvadrata shopping prostora - pa kad za nekih 50 ili 100 godina navale visokoplatežni gosti, poslovna elita i ovisnici o kupovanju - bićemo spremni da ih sve redom dočekamo, ugostimo - i pokupimo im pare - kako dolikuje.
Usput ćemo obezbijediti više nego dovoljno dokaza da baš ne umijemo da se uljudno ponašamo u prostoru - ali ko te pita za fine manire, kad postoji nešto što se zove razvojni imperativ, tj. imperativ profita.
Čime će tačno privući finu klijentelu u glavni grad - o tome poslenici u turizmu skoro da uopšte i ne razmišljaju - ali što se tiče smještajnih kapaciteta - toga, očigledno, neće faliti. Čak su i drugari iz Turističke organizacije Podgorica (TOP) nedavno dodijelili nagradu za najbolju kompaniju u turizmu upravo kompaniji kojom upravlja pomenuti gazda - isti taj gazda koji je srušio Hotel Crnu Goru.
Kad kažem da ćete progledati - velike su šanse da ćete shvatiti koliko je van pameti utrpavati bilo što u neposrednoj blizini Hotela Podgorica, sa bilo koje strane. Onaj nesrećni plavo-žuti tobogan, sa južne strane hotela - sasvim je dovoljno upozorenje - ne samo što taj tobogan izgleda kao da nije u funkciji barem 30 godina, sama ideja da se nešto, bilo što, postavi uz hotel - dovoljan je dokaz da se poslije izgradnje hotela nije previše razmišljalo o njegovom neposrednom okruženju.
Pogled na desnu obalu Morače sa starovaroške strane
Sjećam se i radničke menze, koja je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, možda i koju godinu više, bez greške funkcionisala u jednoj drvenoj baraci - u koju je sigurno moglo da stane 50 radnika i putnika namjernika - na poziciji između Blažovog mosta i hotela. Baraka je imala i čak i terasu, kontra Morači - a uveče je sve u radijusu od 300 metara oko barake mirisalo na roštilj - na dobar roštilj, bolji i jeftiniji nego onaj što je mogao da se dobije u hotelu.
Kako se desilo da južna strana Sportskog centra izgleda tako kako danas izgleda - a izgleda zapušteno i depresivno već, koliko? - barem 20 godina - pitanje je na koje niko više i ne traži odgovor - pa niko i ne reaguje.
Kako bilo, Sportski centar se nalazi na pristojnoj udaljenosti od hotela, tako da skoro pa i da nema opasnosti da može da utiče na bilo koju vizuru koja bi se ticala Hotela Podgorice - ako izuzmemo starovaroške vizure - međutim, Sportski centar sa te strane djeluje sasvim prirodno - okruženje na lijevoj obali Morače je takvo da ne dozvoljava bilo kakve kritike na bilo čiji račun.
Kad bacite taj pogled sa sedmog sprata zgrade Europoint biće vam jasno i da je Hotel Podgorica odmaknut od Blažovog mosta - od Bulevara svetog Petra Cetinjskog - ključne, a ujedno i vrlo bučne gradske saobraćajnice, koja je, bez sumnje, obećavala gust promet i u vrijeme gradnje hotela - taman toliko koliko ga je bilo moguće odmaći, a da pogled sa te tri hotelske terase na Sastavke - a Sastavci su glavni topos - ne izgubi svaki smisao. Čak je i dispozicija hotelskih sadržaja, tj. funkcionalnih zona Hotela Podgorica - podređena činjenici da sjeverna strana nije bila ni najmanje atraktivna - zato je sa te strane imamo tehnički ulaz i kuhinju - blindiranu debelim zidom, toliko debelim da podsjeća na nekakav pseudo-bastion.
Moram da kažem i neku riječ o zgradi Europointa. Naime, ta zgrada je zapravo još jedna lekcija koju nam je održao Projektni biro ARCVS iz Beograda - na temu transponovanja najprepoznatljivijih i najznačajnijih kodova podgoričke graditeljske tradicije u savremenu podgoričku graditeljsku praksu. ARCVS se oba puta - i u slučaju Prohousea i u slučaju Europointa - vrlo uljudno ponašao kod nas u gostima, što je rijedak slučaj, treba priznati.
Prva lekcija se zvala - i još uvijek se zove - Prohouse. Ta lekcija se desila davne 2004. godine - tako da sve što se dešavalo u međuvremenu oko zgrade Prohausa ne smijemo uzimati u obzir. Ipak, s vremena na vrijeme okrenem u mislima tu zgradu prema Morači - rotiram je, dakle, za 180 stepeni - i razmišljam o tome da li bi ta zgrada danas imala više smisla da je okrenuta prema Morači, tj. prema parkingu iza zgrade. Imao bi takav potez i svojih dobrih strana, sigurno. Ako ništa drugo, prijatnije bi bilo, nakon obavljenog posla u Prohouseu, izaći na stranu koja gleda prema Morači, Gorici, bivšem prostoru kasarne i gradu u pozadini - nego na stranu koja gleda na nimalo reprezentativnu Ulicu serdara Jola Piletića. Još kada bi uz Moraču postojalo uređeno šetalište - ograđeno naravno - uz koje drvo tu i tamo - sreća bi bila potpuna.
Europoint je sasvim dovoljno daleko i od Morače i od Hotela Podgorica - da ništa ne remeti, ni na koji način - to je savršena interevencija u prostoru - precizno odmjerena, čista - ali ne i neutralna. Materijalizacijom fasade - kombinacijom crne fasadne boje i horizontalnih linija prozora koje idu čitavom dužinom fasade, baš kako je to prije 90 godina propisao Le Korbizje (Le Corbusier - peta po redu tačka čuvenih "pet tačaka arhitekture" odnosi se upravo na horizontalne linije prozora koje idu duž čitave fasade) - jasno je naznačena primarna vizura - međutim, taj potez bi se lako mogao tumačiti i u funkciji formalnog otklona od monolitnog bloka T-Com zgrade sa sjeverne strane.
Smiješno mi je, sa druge strane, što je na oficijelnoj Internet-stranici Projektnog biroa ARCVS, u okviru šture prezentacije objekta Europointa - dato samo sedam fotografija uz osnovne podatke o objektu - ne postoji fotografija sa pozicije Bulevara svetog Petra Cetinjskog - koja je, ako mene pitate - primarna - i upravo sa te pozicije se sagledavaju kontekstualni kvaliteti ovog objekta.
Opet, ta dva objekta - T-Com zgrada i Europoint - funkcionišu i kao neka doppelgänger varijanta - čemu ne treba pripisivati nikakve zloslutne konotacije, mada - nikad se ne zna.
Kad će više ta izložba, jedva čekam da vidim konkursno rješenje objekta u zaleđu Hotela Podgorica iza kojega stoji ARCVS ekipa - ako je neko znao da odreaguje u toj nemogućoj situaciji - onda je to ta ekipa iz Beograda.
Galerija
Bonus video:
