Prije 137 godina na Vučjem Dolu vodila se odlučujuća bitka između Crnogoraca i Turaka iz koje je osmanlijska vojska izašla poražena sa preko 4.000 poginulih i ranjenih vojnika i oko 170 oficira, dok su crnogorski gubici bili 70-ak poginulih i blizu 120 ranjenih.
Bitka na Vučjem Dolu jedna je od najslavnijih pobjeda Crnogoraca nad Turcima. To je najčešće spominjana bitka u govorima političara, boj kojim se diče Crnogorci.
Lijepa je slavna prošlost
A šta od toga imaju mještani Vučjeg Dola, mjesta koje je 65 kilometara udaljeno od Nikšića, a šest od Bileće? Spomenik, dvije odvojene proslave bitke (jednoj prisustvuju predstavnici Mitropolije crnogorsko-primorske i mještani, drugoj CPC, borci i zvanice), zastupljenost u svim udžbenicima istorije, i prošlost. Što se sadašnjosti tiče ona nije toliko svijetla – imaju put sa tridesetak rupa, zimi su po mjesec odsječeni od svijeta, skoro isto toliko su bez struje, desetak stanovnika i zaboravljenost.
„Dobro bi bilo da se bitka odigrala zimi. Tada bi morali da očiste put zbog zvanica pa bi makar od slavne prošlosti i mi imali neke koristi“, ironično je prokomentarisao jedan mještanin.
„Ovdje je prije 50 godina život bio lijep. Prvi smo u MZ Vraćenovići, 1961. godine, dobili struju. To je obećao Nikola Kovačević kada je 1956. godine održao govor na Vučjem Dolu. Kazao je da će se napraviti relej u Bratogoštu, da ćemo dobiti telefon, da će na primorju zaposliti 160 momaka i djevojaka iz Banjana i Rudine. Sve što je rekao ispunio je”, priča osamdesetogodišnji Gojislav Albijanić, čovjek koji je nekada bio i predsjednik MZ Vraćenovići.
Imao je Gojislav lijep život - dobru ženu, majku i sestre koje su ga pazile, pa je prije 40 godina bio jedan od rijetkih u selu koju je imao “ladu 1.500”, kupljenu u fabrici, što je bilo ravno tome kao da danas ima “mercedes”.
“Otac je nosilac Obilića medalje i nakon njegove smrti majka je ostala sama, tako da sam odlučio da ne idem iz sela. Moji drugovi, njih 15-ak, otišli su iz sela, zaposlili se, i danas se pokazalo da sam najbolje prošao. Bez rada nema života, a ja sam na selu mogao nešto steći. Nekada smo imali dosta živog, proizvodili organsku hranu, sestre su dosta radile, a meni govorile da prošetam, družim se sa ljudima, da ću tako nešto i naučiti. Poslušao sam ih i šetao. Onda sam se oženio. Albijanići imaju sreću i svi su se dobro ženili. Tako i ja. Žena mi je bila od Bajevića iz Hercegovine, potomci paše Sokolovića. Nema ništa idealno na ovom svijetu, ali ako postoji nešto blizu idealnog to je bio naš brak. Nažalost, ona je umrla prije šest godina”, sa tugom kaže čiča Gojislav.
On i danas, zahvaljujući svom radu, sestrinoj pomoći koja sa njim živi, djeci i unucima koji ga redovno obilaze i pomažu, dobro živi. Bori se on nekako sa svim nevoljama koje su selo zadesile ali strahuje da će, kada sa ovog svijeta ode “stara garnitura” mještana i, selo umrijeti. To ga najviše boli.
Spomenik junacima vučedolaske bitke
“Nekada su ovdje bila 104 stanovnika. Čitavo selo je živjelo dobro, bili smo složni, agrar je bio glavni, držalo se dosta živog. Nekada je ovdje bilo 6.000 ovaca, oko 150 govedi. Koliko smo bili složni Dragiša Maksimović je govorio kada bi mu sva omladina bila kao mi iz Vučjeg Dola mogao bi lako da živi u Nikšiću. Ovdje su se održavala sijela, počeli da se igraju klasični plesovi, valcer, tango…Raseljavanje je krenulo 1963. godine, kada je Željezara počela da prima radnike. Dolazili su Peko Milošević, Radule Radulović i mnogi, ubjeđivali nas da napustimo poljoprivredu i selo, da je spas u industriji i Željezari. Nijesmo mi iz Vučjeg Dola htjeli posve da napustimo selo. Išli smo, radili, vraćali se”, priča Gojislav i uzdiše.
Ekonomska okupacija gora od ratne
Danas, neka druga vremena. Industrija se gasi, vlast propagira povratak na selo, a sela godinama na izdisaju.
“Ljeti selo živi, svi su ovdje, a imamo i ljekara, doktora nauke, akademika. Zimuje nas samo desetoro"
“Ljeti selo živi, svi su ovdje, a imamo i ljekara, doktora nauke, akademika. Zimuje nas samo desetoro. Od velikog stočnog fonda ostalo je 13 govedi, malo koza i ovaca. Omladina otišla, stari ostali, vlast nas zaboravila. Dok nam je bila prva država put nam je redovno čišćen. A sada ne čiste ni kada molimo ni kada nemolimo, đavoli ga ne molili. Svake zime smo odsječeni od svijeta, po mjesec nemamo struje. 1988. godine poslao sam dopis lokalnoj upravi da se renovira struja i tada su nam izašli u susret i prosjekli smo kuda će ići dalekovod. Deset godina kasnije ponovo su presijecali i rekli da će to završiti. Nijesu nam uradili pa su prije tri godine vađene rupe. I ostalo se na tome. I na obećanjima. Imali smo dobar asfalt, a sada tridesetak rupa po putu. Tražio sam da nam pošalju pola kubika - kubik bitumena i da zakrpimo te rupe. Ali, kod nas je stečeno teže održati nego nešto steći“, kaže čiča Gojislav dok njegova tri godine starija sestra Vasiljka dodaje da je selo postalo „poludivlje“.
Prava je sreća, kaže, sresti čovjeka.
„Ovdje je prava pustinja. Nigdje nikoga nema i najgore je što nemaš s kim progovoriti. Postalo selo poludivlje – ništa ne čuješ, ne vidiš i iznenadiš se kada vidiš nekoga”, kaže Vasiljka kojoj je teško palo što ekipu “Vijesti” ne može da dočeka kako treba jer je temperatura savladala pa ne može da ustane iz kreveta.
“Lijepo je imati slavnu prošlost, ali od toga se ne živi. Živi se od sadašnjosti i da li ima budućnosti. Od kako je pao komunizam ne znam koji je sistem u našoj zemlji. Da je zastareo kapitalizam imali bi nešto, i od feudalizma i robovlasničkog doba bi imali nešto, a ovdje ništa. I što je najvažnije nijesmo bezbjedni jer se bojimo svega i svačega – gladi, mafije, šverca, vremena. Ekonomsko stanje u ovom kraju je okupacija, a ekonomska okupacija je gora od ratne“, kaže Gojislav.
Možda nam u toj Evropi bude bolje
U donjem dijelu sela, par kilometara od Albijanića, nalaze se i njihove prve komšije, porodica Ždrale, porijeklom iz Hercegovine. I oni žale za onim srećnijim vremenima kada je selo bilo puno omladine, živjelo. Kosa Ždrale, osamdesettrogodišnja starica, za razliku od komšija, nada se opstanku sela jer, kako reče, od čega će mladi živjeti ako selo „umre“, pošto u gradovima odavno ništa ne funkcioniše kako treba.
„Danas je nikako ovdje, da bog sačuva, pustinja prava. Zimi je najteže – snijeg, odsječeni od svijeta, slaba struja. Niko nikada nas nije obišao da vidi kako živimo, treba li nam šta. Samo znaju da dođu kada su izbori, obećaju brda i doline, a izbori dođu i prođu i sve ostane isto. Nadam se da će selo i dalje živjeti jer od čega će ova omladina da živi bez od sela kada se po gradovima sve zatvara. Ne znam eto u tu Evropu kad uđemo, što pričaju, možda će nam tada biti bolje”, kaže starica koja sa ponosom reče da se njeno bogatstvo teško može mjeriti sa bilo čim.
Ima šestoro djece, 16 unučadi i 17 praunučadi. I biće ih još, nada se baka Kosa. I sela, vjeruje ona.
Galerija
Bonus video:
