Postoji jedna zanimljiva karakteristika barskog kraja - u osmansko vrijeme, a i mnogo godina kasnije, u jednom broju muslimanskih porodica, kao i u čaršiji, posebno pazarnim danom, često su se uporedo mogli čuti crnogorski, turski i albanski jezik.
Zahvaljujući „Rječniku osmanske leksike barskog kraja“ autora Baranina Seada-Gana Šlakovića, zabilježeno je 3.000 riječi, uglavnom iz svakodnevnog života ljudi u uobičajenim situacijama, izrazi, blagoslovi, kletve i poslovice karakteristične za Bar.
“Razmišljao sam čime da se bavim po penzionisanju, da ne budem samo šetač, kako mi reče jedan prijatelj i palo mi je na pamet da napravim rječnik turskog jezika kojim se govorilo u Baru u dužem periodu”, priča Šlaković, penzionisani bankar, član Matice crnogorske.
“Najprije sam zapisao riječi koje sam znao, pa dodavao riječi koje su mi kazivali rijetki sugrađani koji su još upamtili ovaj jezik. Rječnik je jednosmjeran, tursko–crnogorski, sadrži i turske nazive ulica i mahala u gradu i neposrednoj okolini, više fotografija. Sve ga to čini drugačijim od standardnih rječnika, kako bih na neki način čitaocu približio atmosferu nekadašnjeg Starog Bara”.
Kroz rječnik se pominje toponim Bar, jer se najveći broj riječi odnosi na period prije podjele na Stari Bar i Novi Bar, nastale 1908. polaganjem kamena-temeljca za Novi Bar. Šlaković kaže da je Bar lingvistička rijetkost, mala oaza turskog jezika puna albanskih i crnogorskih riječi u kojem ima takvih osmanskih riječi koje se možda danas ne čuju ni u Turskoj.
Stariji Barani će, dodaje, razumjeti bez prevoda Bajram mubareć (Srećan Bajram), Dur bakalum! (Stani da vidimo!), Džanum! (Dušo moja!), Đele mašala! (Dobro mi došao!), Hor tabor (Družina bez koristi), Kolaj rabota! (Lako ćemo!), Ugurola! (Srećno!)…
Turcizmi (ili orijentalizmi) u barskom kraju su više vezani za seoska područja, to su riječi što su u naš jezik došle iz arapskog, persijskog ili turskog.
“Još ima merhameta, ima behara ali i berićeta i nafake, ima i hadžija i hadžiluka, često zapadamo u ćorsokak, ima mana i mangupa, a može se sresti i đubre. Dolaze nam jabandžije i musafiri i činimo im ićram. Nudimo im odaje u kućama sa merdevinama i pendžerima prema moru, tatli baklavu, bamije, sarmu, burek, alvu, pitu, bozu, kafu iz fildžana. Pred kućom je kapija, u blizini komšija koji sejri. Uz bedem je bio pazar pun taze zerzevata, pa se sepet brzo napuni. S druge strane bedema bravlji pazar, a spajala ih je turska kaldrma...”, navodi slikovit primjer Šlaković, čiji je rječnik publikovan u koprodukciji u koprodukciji Instituta za crnogorski jezik i književnost i Matice crnogorske .
Turcizmi (ili orijentalizmi) u barskom kraju su više vezani za seoska područja, to su riječi što su u naš jezik došle iz arapskog, persijskog ili turskog
Poslije oslobađanja Bara od osmanske vlasti 1878, nova crnogorska vlast iste godine osniva u Baru osnovnu školu s nastavom na narodnom jeziku, nastavlja Šlaković, dodajući da od tada znanje osmanskog jezika u narodu sve više slabi.
Ovaj jezik se tako djelimično i vulgarizuje, “postaje ponekad toliko različit od savremenog turskog jezika da je sporazumijevanje jedva moguće” što, akcentuje autor, karakteriše govor generacija koje su turski jezik učili poslije 1878.
Ovaj govor je praktično nestao ali, “ostali su turcizmi ili orjentalizmi koji svjedoče o tradiciji i naslijeđu ovog kraja čiji korijeni sežu u daleku prošlost”.
Naški i arbanaški
Mr Ivan Jovović, predsjednik ogranka Matice crnogorske Bar, napominje da je na rubnim područjima barske opštine, ali i u starobarskoj pjaci, praktikovan bilingvalizam. “U upotrebi je bilo dvojezičje slovenskog i albanskog jezika.
Barani su do skoro identifikovali ovu lingističku osobenost pod nazivom 'naški i arbanaški'. Zahvaljujući radu Gana Šlakovića zaključujemo da turski jezik nije bio samo jezik doseljenih turskih porodica i osmanlijske administracije, već i jezička baština dijela slovenskog etnosa muslimanske vjeroispovjesti u Starom Baru”, rekao je Jovović na nedavnoj promociji Šlakovićeve knjige u Baru.
Kale i šeher - tvrđava i grad
Stari Bar je oduvijek bio grad u kome su se sastajale tri vjere i dokazivale mogućnost suživota na ovim prostorima. U osmanskim popisima XVI vijeka, navodi autor, Bar se pominje kao tvrđava (kale), kao varoš i kao šeher (grad).
U tvrđavi su živjeli i hrišćani i muslimani, gradsko stanovništvo živjelo je još u dvije mahale van tvrđave. U 1582. u Baru je popisano 291 domaćinstvo - od toga 98 u mahalama Donja i Gornja varoš, a ostala u tvrđavi.
Prema podacima iz 1858, u barskom gradu je živjelo 50 muslimanskih i nekoliko hrišćanskih porodica, a u varoši oko 4.000 stanovnika - 2.500 muslimana, 850 katolika i 650 pravoslavnih, a od hrišćana koji su živjeli u citadeli isticali su se Nikezići i Dabanovići.
Galerija
Bonus video:
