Branislav Petrović iz riječkog sela Građani, osobenjak nepresušne energije, u nedjelju će na svojoj očevini osnovati nevladinu organizaciju Akademija plus – Kapo, posvećenu nedavno preminulom profesoru ekonomije Draganu Lajoviću. To će kako Petrović kaže biti početak intenzivne realizacije ideje profesora Lajovića da se na imanju Petrovića osnuje eko selo.
“Nemojte me tako zvati. Branislav Petrović me zovu samo sudije i milicija. Zovite me Pulito ili Penja”, skoro ljutito dočekuje reportere.
Kada se prije koju godinu vratio na očevinu, koja je bila potpuno zapuštena tri i po decenije, Petrović je mislio da tu osnuje domaćinstvo koje bi se bavilo kozarstvom.
“Došao sam tu bez ičega i ne znam šta ću. Odoborili mi kredit, ali para niđe. Požalim se novinarima i ispričam sve, oni me slikali tu kako visim na jednoj gredi. To sjutra iskočilo u novine, a popodne ti eto bankara sa 15.000 eura, sve novčanice od pet eura. Kažu evo ti pare samo nemoj više lajat”, počinje svoju biznis priču Petrović.
Otkada je upoznao pokojnog profesora Lajovića stalno ga pominje:
“Profesor je dao ideju da se ovdje uz kozarstvo osnuje eko selo. Govorio je da ne smijem ni trenutka stati i da nema nerješivih problema. I sada i da to nije moj plan želim da realizujem sve što je on zacrtao. Plan je prvo da u nedjelju osnujemo NVO Akademija plus – Kapo, jer smo svi koji smo se tu okupljali posljednjih dvije tri godine Dragana zvali Kapo. Jedan kutak budućeg restorana će nositi njegovo ime”.
Nakon osnivanja NVO, Petrović planira nastavak velikih poslova.
“Do proljeća moram završiti restoran u kojem će se služiti samo nacionalna jela. Planiram da do kraja godine uz pomoć MIDAS-a obnovim 400 metara podzida, gdje bi se stvorio prostor za hiljadu i po kvadrata plantaža šumske jagode i izgradim osjeku za đubrivo. Postojeće stado koza planiram da prodam i kupim 199 koza francuska rase alpina. Takođe po Draganovoj ideji tu treba da se napravi pet kraljevskih kuća za smještaj turista. Moje je da napravim betonsku podlogu, a kuće će doći kao donacija. Onda bi to bilo zaokružena ideja. Moja gospođa bi se bavila ugostiteljstvom i turizmom, a ja kozarstvom i proizvodnjom hrane. Pomagali bismo jedno drugom”, kaže Petrović.
Kao da je sve pri kraju, a ne tek u začecima i planovima on o svemu govori bez straha: “Vidite kako je ovdje mir, kako se ovdje, kako je govorio profesor Lajović, roje misli. Ja kad ovdje imam problem izađem na vrh planine i onda ga nemam. Fantazija je kako se ovdje roje misli, dolaze ideje i projekti”.
“Organizovaćemo tu seminare na kojima ćemo edukovati ruralne Gađane. Dovodićemo autobusima građane iz grada i edukovati ih da žive na selu"
Samo su u Građanima građani, i to ruralni
Petrović ima namjeru da na vrlo neobičan način njegove Građane vrati zavičaju i druge ljude selu.
“Organizovaćemo tu seminare na kojima ćemo edukovati ruralne Gađane. Dovodićemo autobusima građane iz grada i edukovati ih da žive na selu, jer tu miriše kultura i život. Ne zaboravite da su u svim drugim mjestima seljaci, samo su u Građanima građani i to ruralni. Osim toga, dovešćemo cetinjske stoperke koje putuju za Budvu da ih moja Svetlana nauči kao se prave domaća jela. Tu će biti mir, tu nema mjesta za priču o crkvama, politici i fukarlucima, tu se uživa i misli. Tu će se praviti samo domaća jela: poriluk, raštan, jaretina, šumske jagode u mlijeku i gušal od jaretine”, priča Petrović.
U njegovoj nezaustavljivoj priči ima mjesta i za jednu zgodnu Kubanku koja je tu dolazila ljetos sa društvom iz Bara, ostavila slike i mazni osmijeh na njegovom licu. Tu je i tuga za psom Pulijem koji nije dao fukari prići pa ga je, kada je završio pod točkovima, oplakao i sahranio kao prijatelja. Tu je i poštovanje za gospođu Jovanku, kokošku koja je bila zamjena za usisivač u trpezariji dok je Pulito bio samotnjak.
Ženio se pet puta dok nije našao Svetlanu
Petrović ne bi umio da živi bez krilatica, kratkih i jednostavno sročenih misli, od kojih su neke njegove.
“Nijedno dobro ne dolazi bez zla. Srećan sam što imam malo prijatelja, a puno poznanika, vidite ja sam imao jednog prijatelja profesora i izgubio sam ga. Ne režite kad ne basta lanut. Ne laj me kad ti ne stojim na rep. Hrani sirotu za svoju sramotu, dao ja nekome Ciganinu neko staro gvožđe i on pošten nije imao šta da mi da i ostavio mi tu jedan cigar. Niko ga nije pipnuo tri mjeseca dok nije došao tu neki profesor i odma desnom na njega. E to ti je ovo hrani sirotu...”, u dahu veze Petrović.
I dvorište i unutrašnjost su ispisani krilaticama.
Planira plantažu šumskih jagoda na 1.500 kvadrata: Petrovićeva kuća u Građanima
“Od nevremena se možeš sakrit a od vremena nikad, je li svi ćemo mi dobiti što smo zaslužili. Najdraža mi je jedna cetinjska koja kaže - pamti one kad si se penjao, srešćeš ih kad se budeš vraćao. Kad reko Cetinje, nedostaje mi burek, “medelina” napolitanka, kiše cetinjske i dojč kafa, bez ostaloga mogu”, priča Pulito, koji je taj nadimak dobio baš u prijestonici kad je držao firmu za pranje tepiha.
Ženio se iz sve četiri nahije po jednom i još jednom iz Bijelog Polja. Sam se vratio na očevinu prije koju godinu. Novu i najveću ljubav našao je pred Novu godinu kada je u njegov dom stigla Svetlana iz Vrbasa.
“S pogrešnom sam čekao pravu. To je moja krilatica i vidite, kako važi, sad sam našao pravu”, kaže uz osmijeh.
Galerija
Bonus video:
