Kobilji Do, selo u srcu Cuca, jedno je od mjesta koje će savremeni migracioni trendovi najvjerovatnije izbrisati sa liste naseljenih. Do njega se stiže uskim krivudavim putem, od Grahova 13 kilometara, od najbližeg, Trešnjeva - tri. Uzbrdo.
Usred tipičnog crnogorskog krševitog krajolika obitavaju dva domaćinstva, u kojima bez blagodeti 21. vijeka živi sedmoro ljudi. Nemaju ni osnovno, poput vodovoda ili prodavnice. Struje ima, kad ne grmi ili nije veliki snijeg. Ako se popnu na brdo, najvjerovatnije će uhvatiti signal mobilne telefonije. Škola im ne treba jer djece nema.
U kamenoj kući ispod brda četvoro je Đuričića, Beba i njena tri brata - starina Đuro, Božidar, najmlađi Neđeljko u šestoj deceniji života. Njihov stambeni prostor iznad štale, podijeljen u tri prostorije, spoj je 19. vijeka i modernog doba - na zemljanom podu je starinski raspored i namještaj, ali i sasvim obični kućni aparati poput mašine za veš, televizora...
U takvom ambijentu crno-bijele požutjele porodične fotografije djeluju čak starije nego što jesu, a uramljeno ordenje iz davnih ratova svjedoči da su Đuričići iz bitaka izlazili kao pobjednici. Gube, čini se, jedino bitku s vremenom.
Jednoličnu svakodnevicu razbija samo Cucka jeka, manifestacija koju svakog ljeta u mjestu svojih predaka organizuje čuveni crnogorski bubnjar Dragoljub Đuričić. Baš na dan, kada se u ovom zabačenom kraju okuplja do pet hiljada posjetilaca, Neđeljko dočekuje ekipu “Vijesti nedjeljom”, i razgovor započinjemo u dvorištu, u hladu stogodišnjeg stabla.
Ostaci kuće predaka Dragoljuba Đuričića (FOTO: Luka Zeković)
Upoznaje nas sa zaboravljenim načinom života, a Cetinjanin Boris Đuričić koji je u posjeti tetki i stričevima, duhovitim upadicama povremeno upotpunjava priču.
"Kako živimo? Kao siromasi u bogatoj zemlji. To je pravi izraz za život u ovim selima jer o njima niko ne vodi računa", kaže domaćin.
Đuričići žive od poljoprivrede i “državne crkavice”.
"Penziju ima najstariji brat. A znate kakva su to primanja - poljoprivredna od 40 eura. I Božidar koji je gluvonijem ima materijalno od 60".
Ne žale se da nemaju, naprotiv.
"Držimo 60 brava, koza i ovaca. Tri krave, vola i dva konja. Radimo zemlju, ali kao što vidite ove godine, a ne samo ove već dosta godina - suša", pokazuje Neđeljko na obrađenu površinu ispred kuće. Trud je uništio ljetnji žaropek, beživotne biljke polegle po zemlji.
"Ovome selu samo treba voda. Imamo bunar, ali to je samo za kućne potrebe. Tim ne može da se navodnjava, pa zavisimo od onoga što nam padne s neba".
Voljeli bi Đuričići i da struje ne fali, kad su im je već uveli, pa ih navikli na dobro.
"Sat često izgori, mijenjali smo ga četiri-pet puta. Ili je prejaka struja ili nije urađeno da valja. Zimi kad snijeg pada, zalede se žice, truo stub padne pod težinom, a sa njim ode 10-15 zdravih. Onda čekamo i više od mjesec dana da ekipa dođe. Zašto se iz elektroprivrede ne angažuju sad, ljeti, da vide da li je stub truo da ga promijene? Ili su neodgovorni ili nemaju osoblje za to. Dok nismo dobili struju, bili smo naviknuti na onaj seljački život od prije sto godina, ali sad kad je imamo, a nemamo je..."
Razgovor prekidaju gosti. Đuričići ih dočekuju, radosno, srdačno. Novog zeta ne puštaju bez rakije, a za sve je spreman ručak.
"Sve su prijatelji i rodbina. Ovo je ništa - desetoga (dan kada je, dvije nedjelje ranije, Cucku jeka trebalo da se održi, ali je odložena u posljednjem trenutku) nas je ovdje bilo tridesetoro".
Događaj koji se posljednje tri godine održava u njegovom selu opisuje kao "jedan radostan dan".
"Da nije toga, nikad se ovako ne bi okupili. Ne samo mi, nego cijele Cuce".
Pored prijatelja i rodbine, Đuričići su toga dana dočekali još jednog gosta - Bato Asanovski, monter opreme za kablovsku televiziju, častio ih je Total TV-om. Ranije osuđeni na Prvi i Drugi, ubuduće će imati šta da gledaju. Ne i više vremena za tu razonodu.
Beba i Neđeljko (U sredini) sa gostima (FOTO: Luka Zeković)
"Jedino uveče malo gledamo. Po danu nemamo kad", kaže Neđeljko i opisuje svoj uobičajeni dan.
"Ujutro se dignemo oko pet, najkasnije do šest. Otvori se stoka, čuvamo je do osam-devet. Tada je zatvorimo, a popodne je opet izvodimo. Do nedavno smo sijeno kosili, plastili, sadijevali...".
Obilazimo kuću u kojoj kao da je vrijeme stalo. U jednoj prostoriji zid krase porodične relikvije. Uz zahvalnicu za učešće na referendumu, uramljeni ordeni - Danilov krst, dvije Obilića medalje i druge zarađene u bitkama na Krusima, Grahovcu, Vučjem Dolu... Zaradili su ih otac i đed Jagoš i Andrija, objašnjava Đuro Đuričić. Niko ne zna precizno koja je kad i kako dobijena, a Boris ima svoju teoriju: "U tadašnjim bitkama toliko je ljudi ginulo, da je svako ko pretekne dobio po orden".
Uprkos upornom negodovanju domaćice Bebe, ne sjedamo za trpezu već odlazimo da sa obiđemo ostatke doma predaka Dragoljuba Đuričića.
Neđeljko ostavlja goste braći i sestri i vodi nas preko livada pokošenih pod konac. O njima se lično brine, uz pomoć kosačice i konja sa saonicama koji odjednom povuče po 200-300 kila sijena. A livada ima za dobru šetnju, za koncertni prostor Cucke jeke i parking za bar hiljadu vozila.
Dok se iza brda čuje tonska proba “Kerbera”, idemo putem ozidanim kamenjem i nasutim šljunkom, koji je kaže Neđeljko, ručno rađen krampovima. Oivičen je žbunjem, uglavnom karakterističnim plavim korovom koji se zove jednostavno "drača".
Bina za Cucku jeku dominira selom (FOTO: Luka Zeković)
Saznajemo da je umjesto livada u Kobiljem Dolu, kada je prije oko 200 godina počeo da se naseljava, bila borova i jelova šuma. Ljudi su došli da drže stoku, pa su šumu krčili da bi imali pašnjake. Rupe koje vidimo po njima u potpunom su neskladu sa kultivisanim površinama.
"To se kod nas zovu ponori. Kad su kiše velike, zemlja ponire. Ovo je sve nekad ravno bilo. Ljudi su sadili vrbu koja pruža velike žile da bi ostala poljana ravna".
Svaka cucka poljana propada. Prvo se napravi savršeno okrugla rupica veličine one za golf. Kada kiša padne, postane tolika da može da proguta manji automobil. I ohladi piće.
"Doneseš bocu piva ili vode i staviš ovdje. Za sat vremena zarosi kao da je bila u ledari", otkriva Neđeljko. Zavlačimo ruke među kamenje na dnu rupe da bismo osjetili ledeni dah zemlje. Potpuni je kontrast popodnevnoj ljetnjoj zapari.
Livade koje je od oca Dušana naslijedio Dragoljub Đuričić takođe održava Neđeljko. Iznad su ostaci kuće u koju je poznati bubnjar kao dijete često dolazio. Zidovi se drže, ali su grede propale, zajedno sa slamnatim krovom. Isti takav krov još je na Neđeljkovoj štali.
"Na kući smo krov promijenili 2002, stavili smo tiglu i odmah je ušla voda. Slama je mogla 50 godina, impregnira se od dima i nikad tu vlage ne bude".
U povratku zamalo zgazismo zmiju. Teško je uočiti je kroz suvu travu i biljku vrijesak kojom se pčele hrane tokom jeseni. “Ne bojte se i njoj se živi”, kaže Neđeljko, dodajući da ne pamti da je ova životinja nekoga u Kobiljem Dolu ujela. Vukovi ponekad napadnu stoku, a ima i međeda - kleli su se, priča, da su jednoga vidjeli iza škole tokom prve Cucke jeke.
Rastajemo se kod bine spremne za koncerte, dok narod tek pristiže na veselje. Nadam se da ćete uživati - ovo je doživljaj, pozdravlja nas Neđeljko. Ne, rekosmo mu, druženje sa Đuričićima u Kobiljem Dolu - to je za nas bilo uživanje.
Zimi, ni makac, osim helikopterom
Iako je, onome ko poznaje crnogorske prilike, sve u Kobiljem Dolu manje-više očekivano, posjetioci ostaju zatečeni kada shvate da su njihovi telefoni uglavnom neupotrebljivi. Signala ima samo na vrhu brda, a poruka možda ode, ako ste dovoljno uporni.
"Prodavnica ima dolje u Trešnjevu, ali nije dobro snabdjevena, pa pošto imamo auto, idemo u Grahovo. Moramo u trgovinu tri puta mjesečno, radi namirnica", kaže Neđeljko, a zatim objašnjava šta se dešava ako nekome zatreba doktor.
"U Trešnjevu ima medicinska sestra, ako je nešto teže, zoveš hitnu ili kreneš svojim autom. Hitna dođe po potrebi, a zimus su čak angažovali i helikopter, u težim slučajevima. Bude da se po dva-tri mjeseca ne može autom ići, ni konjem ako je veliki snijeg. Konj gazi najviše do metra, a napada i do dva metra. Prošle godine su nam čistili put, ali ga očiste danas, a sjutra napada kao da ništa nisu radili. Iako su dva tri puta dolazili, zalud je to bilo jer je zima bila teška. Bukvalno, nismo mogli mrdnuti", objašnjava Neđeljko.
Prazne kuće
U Kobiljem Dolu ima kuća, ali se u njima uglavnom ne živi. "Sedamdeset je kuća nekad bilo, a ja pamtim kad ih je bilo 50. Sad preko zime, samo dvije -nas četvoro ovdje, kod komšija njih je troje. Išao sam u školu od 66. do 71, trideset petoro učenika nas je bilo. Na našoj školskoj zgradi krov je propao prošle zime", sjeća se Neđeljko.
Poredeći današnji sa životom koji iz mladosti, on kaže: "Zadovoljniji je narod bio. Mnogo je bilo omladine, svega, iako ni puta nismo imali. Kada sam kasnije u Trešnjevo išao u školu, nas je bilo najmanje deset učenika iz ovoga sela. Pa svi zajedno gazimo snijeg, skijamo se, svašta se činjelo.
To je tačno bilo zadovoljstvo - kad se išlo u školu u Trešnjevo", priča Neđeljko o danima kada su ih grdili zbog skijanja na školskim torbama ili u gumenim čizmama, jedinim koje su imali. "Ne ovo selo, no sva sela... to izumire. I ovi što su ostali, da vam pravo kažem, kaju se što nisu pošli".
Na pitanje da li se on kaje što nije otišao, Neđeljko odgovara: "Bogami, taman tako, jer ovih 20 godina posljednjih, sve su nekakve promjene, a nisu kako treba. Za vrijeme komunizma išlo je da valja, od učenika, do vojske, rabote. Dočim, od devedesetih sve je gore i gore". Nekima gore, nekima bolje, komentariše Boris. Ipak, život u Kobiljem Dolu mora imati nekih dobrih strana. "Mir!", kao iz topa ispaljuje Neđeljko. "Nema nikoga da te uznemirava".
Galerija
Bonus video:
