„Dogovorila sam se sa sobom, moram dalje. Sa bogom i vremenskim prilikama se ne mogu dogovoriti. Zato strepim kako ću izgurati narednu zimu, hoćemo li se ugrijati, preživjeti“, kazala je Tima Kuč iz rožasjkog sela Grahovo, koja u nešto manje od devet kvadrata živi sa petogodišnjom ćerkom i osamnaestomjesečnim sinom.
„Dječak oca nije zapamtio. Imao je svega šest mjeseci kada mu je roditelj, glava naše kuće, drugog avgusta prošle godine poginuo u saobraćajnoj nesreći, vraćajući se sa katuna gdje smo ljeti boravili ne bi li obezbijedili potrebno za zimu. Tog dana sam mislila da se cijeli moj svijet srušio. Činilo se da ne mogu dalje, ali morala sam. Zbog djece“, priča Tima.
U usamljenom kućerku na proplanku sela imaju samo jednu sobicu, jedva devet kvadrata. U njoj dva kreveta, stočić, mali frižider, pokvareni tranzistor i televizor.
„Televizor ne radi, držim ga kako bi djeca znala kako izgleda. Na njemu ne mogu gledati crtane filmove niti im može pružiti drugu razonodu. Možda, ako dođu bolja vremena... Ali teško. Jedino je suprug mogao da zaradi i stvori nadu za bolji život. Ja sam morala da preuzmem ulogu i oca i majke, ali sama ne mogu mnogo, skoro ništ a“, jada se Tima.
Od socijale koju primaju kupe najosnovnije, „bude da se prehrane“.
„Na luksuz nijesmo ni navikli. Ni vode u kući nemamo, donosim je iz djeverove kuće. Ispred kuće perem suđe i veš. Djecu kupam unutra, u koritu. Imamo samo vanjski toalet. Nemamo ni svoju struju. Preko kabla je uzimamo od djevera, ali je slaba. Teško da i sijalica radi kako treba, ne može lijepo ni da osvijetli. A dječak se plaši da spava u mraku. Budi se, plače. Dok mu je otac bio živ nabavljao je svijeće sa Kosova, snalazio se nekako da mu osvijetli dok spava“, objašnjava Tima uslove u kojima žive i napominje da se plaši od predstojeće zime.
„Na luksuz nijesmo ni navikli. Ni vode u kući nemamo, donosim je iz djeverove kuće. Ispred kuće perem suđe i veš. Djecu kupam unutra, u koritu"
Drva nije i nema od čega da nabavi. Ako i uspije, teško da će se ugrijati.
„Brvnara je stara 13 godina. Nema nikakve izolacije, puva sa svih strana. Koliko god da ložimo, uzalud. Teško se zagrije. Bojim se da mi se djeca ne razbole, a još više da li će dotrajali krov izdržati. Zasigurno znam da neće još dugo, vjerovatno ni ovu zimu. Ne smijem ni da mislim šta ćemo kad ostanem i bez ovog kućerk a“, kazala je Tima. Po m a žu joj, kaže, njena i suprugova porodica.
„Zahvalna sam im, njima, predsjedniku Opštine Nusre - tu Kalaču, svima koji su se ikada sjetili da nam na bilo koji način pomognu. Osjećam da nisam zaboravljena, ali to ne r ješava moju brigu i muku. Najpotrebnija su nam sada drva i siguran krov nad glavom. Bilo kakav sobičak u kojem ćemo se osjećati bezbjedno i u kojem nam neće biti hladno. Što se drugog tiče, pomirila sam se sa sudbinom, ne pomaže da se žalim“, rekla je Tima.
Bonus video:
