Priča o nikšićkoj fabrici eksera koju je držala porodica Vuković počela je za vrijeme sankcija, zatvorenih granica, pomanjkanja tržišta.
Prestala je, zvuči pomalo apsurdno, kada je u Crnoj Gori počeo „građevinski bum“.
„Moj otac Tripko, nekadašnji radnik Željezare bio je vrhunski majstor, konstruisao je mašine i alate, tvorac je rebrastog čelika u Željezari i dobitnik druge nagrade za inovaciju u bivšoj Jugoslaviji. Jednom je učestvovao u montaži italijanske opreme u vučionici.
Na vučnim klupama je bio jedan tehnički problem koji nijesu mogli da riješe, a Tripku je to pošlo za rukom. Kako je tu bio predstavnik te italijanske firme osjećali su obavezu da mu se oduže i predložili su Željezari da ga nagradi“, priča Tripkov sin Antonije Vuković koji je bio dio porodičnog biznisa.
Nadali su se da će im Željezara pomoći da lakše prebrode sankcije i inflaciju. Ali, pokazalo se da su njihove nade bile uzaludne
Pošto Željezara nije mogla da nagradi Tripkovo umijeće to su uradili Italijani.
„Tripko je kazao da bi rado počeo neki privatni biznis i tako dođu na ideju o proizvodnji eksera. Brat od tetke ovog Italijana imao je fabriku za proizvodnju mašina za eksere, osnovanu one godine kada smo se mi oslobodili od Turaka, 1877. Jednu pohabanu mašinu su generalno remontovali i stavili nove djelove. ’Samo’ je još trebalo da sakupimo novac, kupimo je i dovezemo“, priča Antonije o počecima osnivanja fabrike eksera.
Kako je u pitanju 1992. godina, to ’samo’, podrazumijevalo je uzimanje kredita, novčane pozajmice, ali i stajanje mašine na graničnom prelazu Đeneral Janković više od mjesec.
„Raspada se tržište, okolo sankcije, katastrofalna inflacija, ne možeš nabaviti robu, alat, a mi riješili da se bavimo privatnim biznisom. Bio sam tada apsolvent na Tehničkom fakultetu koji sam napustio i došao da pomognem ocu da razvijemo biznis. Radimo mjesec, a sve što zaradimo kada naplatimo zbog inflacije izgubimo. Ali, opstajemo“, sa sjetom priča Antonije.
A problema je tih 90-ih bilo više nego što su očekivali. Niko da ponudi avans ili plati na vrijeme.
Nadali su se da će im Željezara pomoći da lakše prebrode sankcije i inflaciju. Ali, pokazalo se da su njihove nade bile uzaludne.
„Ne možemo sve u Crnoj Gori kupovati. Nešto ćemo morati i sami da proizvodimo"
„Mislili smo da imamo repromaterijal tu kod nas i da će sve ići lako. U to doba tona željeza, od koga se vučenjem pravi žica za eksere, u Željezari košta 780 njemačkih maraka, a oni nama tonu vučene žice prodaju za 2.400 maraka. Usluga vučenja u vrijeme sankcija bila je preko 1.500 maraka.
Onda mi dođemo na ideju da napravimo vučionicu i sami pravimo žicu, jer ne znamo do kada će trajati sankcije, a ne možeš zatvoriti fabriku jer su krediti veliki. Otac je napravio pogon za vučenje žice i to je trajalo četiri godine. Kada su prošle sankcije onda ’vukovi’ sa strane počnu da prodaju sve što narodu treba uvozno – od Moldavije, Ukrajine, pa ćeraj do Kine”, kaže Vuković.
Kada je stigao građevinski bum i kada su očekivali da će krenuti potražnja za ekserima, 2006/7. godine, oni su prestali sa proizvodnjom.
“Repromaterijal se carinio, a ekseri ne, tako da je jeftinije bilo uvesti gotove eksere nego žicu za njihovu proizvodnju. Tako smo od fabrike za proizvodnju eksera postali obična gvožđara koja prodaje i uvozne eksere jer nijesmo mogli da kupce, koji su godinama navikli da dolaze kod nas, tek tako zaboravimo“, priča Antonije i pokazuje mašinu koja rijetko kada proradi kao što je i sada za objektiv fotoreportera “Vijesti”.
Iako su poslednjih godina bili često na meti lopova, poslednja krađa je bila prije dva mjeseca, a mašina je i dalje u funkciji. Za sada služi kao suvenir na dane kada su Vukovići vjerovali da ima nade za fabriku eksera.
„Čak sam se bio udružio sa vlasnikom kompanije Vib bas, kod koga sam bio skoro dvije godine. Napravili smo dobar prostor, spojili dvije mašine koje se po asortimanu eksera ne preklapaju i mogli smo da ponudimo sve eksere. Ali opet ništa nijesmo uradili. Niko mene nije namjerno uništio. Izgleda da smo i mi jedni od onih koji su morali da plate cijenu tranzicije“, kaže Vuković i dodaje da nikada nije tražio pomoć od države.
Pogon proradio za fotografisanje (FOTO: Ivan Petrušić)
„Nijesam tražio pomoć jer sam se jednom opekao. Kako nijesmo mogli da vratimo kredit uzeli su nam porodično dvorište, i to kakvo dvorište. Nijesam želio ponovo da uzmem novac jer ne znam šta bi se desilo, a odakle ga poslije vratiti“, riječi su čovjeka koji vjeruje da će kad-tad doći bolja vremena za kreativne ljude.
„Ne možemo sve u Crnoj Gori kupovati. Nešto ćemo morati i sami da proizvodimo tako da vjerujem da će doći vrijeme da neko prepozna kreativne ljude i pokušava da vidi šta mi sa našim znanjem i preduzetništvom možemo da uradimo. Problem je samo što ne znam kada će doći to vrijeme“, zaključi Antonije.
Umesto žice, sada „vuče” djecu uzastranu
„Nijesam ja od onih ljudi koji se lako predaju i ne mogu da rade dosta poslova. Ako se ne isplati vući žicu ajde da probamo da ’vučemo’ djecu uzastranu kada je snijeg.
Tako smo u Mekom dolu, u Kruševicama, napravili dva ski lifta. Tu se već nekoliko godina održava škola skijanja, a ljeti smo napravili kamp, jer je sada strateško opredjeljenje države seoski turizam. I djeca su upisala turizam pa daj da malo čačkamo oko toga“, sa osmijehom reče Antonije koji sa suprugom i četvoro djece sada pokušava da razvije drugi porodični biznis – zimski i ljetnji turizam.
Galerija
Bonus video:
