Port Mileni možemo vratiti stari sjaj, ali revitalizacija je veoma kompleksna i skupa”, smatra prof. dr Sava Petković, koji je sa inženjerom građevinarstva Ljubomirom Vujoševićem sada već daleke 2003, radio studiju izvodljivosti izgradnje marine u Ulcinju u okviru Masterplana „Velika plaža- Ulcinj“. U studiji je analizirano pet mogućih lokacija za marinu duž obale u Ulcinju, od kojih je jedna upravo bila u zoni ušća Port Milene u more, ali je ona odbačena nakon što su autori do detalja ispitali kanal, njegov uticaj na okolinu i obratno.
Petković je podsjetio da je još početkom devedestih godina prošlog vijeka predloženo da se uzvodni kraj kanala Milena produži do korita rijeke Bojane.
“Izgradnjom ustave na zaštitnom nasipu rijeke Bojane, bilo bi omogućeno kontrolisano upuštanje riječne vode u kanal. Ubacivanjem svježe vode u kanal, u znatnoj mjeri bili bi ublaženi problemi zagađenja vode. Ukoliko bi se u kanal ubacivale značajnije količine vode, uspostavilo bi se tečenje brzinama koje su dovoljne da obezbijede samopročišćavanje ušća kanala u more”, kazao je Petković za “Vijesti”.
Prema njegovim riječima, ideja o osvježavanju vode u kanalu Milena, razmatrana je u okviru izrade idejnog rješenja i idejnog projekta, a kasnije je bio urađen i glavni projekat.
“Glavni projektant je bio pokojni inženjer Lazo Ban iz Ulcinja. Međutim, još nije obezbijeđen novac za realizaciju tog projekta. Interesantno je da je ova ideja prihvaćena i u Masterplanu Velika plaža-Ulcinj”, kazao je Petković, naglasivši da poslije rijeke Po, rijeka Bojana po visini proticaja, predstavlja drugu najvažniju pritoku Jadranskog mora.
“Prosječan godišnji proticaj Bojane iznosi 680 m3/s. Dakle, ubacivanjem vode iz Bojane mogao bi se značajno poboljšati kvalitet vode u kanalu Port Milena i u sadašnjim uslovima”, ocijenio je on, navodeći da je upuštanje otpadnih voda dovelo do potpune degradacije kvaliteta voda i ekosistema duž kanala Por Milena.
“Da bi Port Milena bila kao nekad, potrebno je produžiti kanal do Bojane i izgraditi odgovarajuće objekte za ubacivanje rječne vode. Podrazumijeva se i izgradnja kanalizacionog sistema za sva naselja i objekte koji gravitiraju kanalu kao i bagerovanje nataloženog mulja sa dna”, ocijenio je Petković.
Projektovani izgled buduće marine
Lokacija na ušću odbijena
Izrada Masterplana završena je početkom 2003. i autori su, nakon što su odbacili ideju o izgradnji marine na ušću kanala, predložili lokaciju pored rta Đerane.
“Lokacija na ušću odbačena je iz više razloga. Kao prvo, prirodni proces zasipanja pijeskom ušća kanala u more ne može se zaustaviti. Dakle, opet bi bilo neophodno postaviti bager na ušću kanala koji bi obezbjeđivo neophodne dubine za plovidbu. Kako su vremenom znatno smanjene širine i dubine kanala, bili bi neophodni ogromni radovi da kanal dobije svoje nekadašnje dimenzije”, kazao je Petković, dodavši da je takve radove „praktično nemoguće izvršiti, jer su duž obala kanala nikli mnogobrojni objekti“. Kako je naveo, akvatorij marine mogao bi se obezbijediti samo značajnim iskopom i bagerovanjem na jednoj od obala kanala.
“Najzad, izgradnjom marine u potpunosti bi bio narušen izgled kanala, a zbog opasnosti od incidentnih zagađenja voda, teško da bi se moglo očekivati da će se stvoriti nekadašnji uslovi za razvoj biljnog i životinjskog svijeta. Zbog toga smo predložili da se marina izgradi pored rta Đerane. Taj koncept je usvojen i u Masterplanu Velike plaže”, kazao je Petković.
Kanal Port Milena, koji je dobio naziv po crnogorskoj kraljici Mileni, nastao je krajem 19. vijeka. Kanal je prokopan između Zogajskog jezera i mora, a početak ovog kanala je lociran pored rta Đerane.
Izdizanje vode na Bojani
Prilikom izrade zahtjevne studije, autori su morali do detalja da se upoznaju sa situacijom u kanalu kao i njegovim istorijatom.
“Po kazivanju mještana, prokopani kanal je bio uzan, tako da ga je čovjek mogao preskočiti. Kada je Drim 1859. probio novo korito i počeo da unosi ogromne količine nanosa u rijeku Bojanu, počelo je naglo zasipanje nanosom korita rijeke. Ubrzo se kao posljedica izdizanja dna javilo i izdizanje nivoa vode u Bojani i u Skadarskom jezeru”, napisao je Petković u studiji. Bojana nije više mogla da propusti velike vode, pa je počela da se veoma često izliva u Zogajsko jezero, odakle je preko kanala Milena tekla u more.
“Od malog kanala, voda je, erodirajući njegovo korito, za nekoliko godina napravila kanal prosječne širine 100 metara, sa dubinama od 8 do 10 metara. Poplave su vjerovatno bile veoma česte jer ulaz u kanal nije bio zasut pijeskom. Zahvaljujući okolnosti da je kanal bio dovoljno dubok i širok, i zaštićen od dejstva svih talasa, u to vrijeme služio je kao luka i utočište brodovima od nevremena“, piše u studiji i navodi se da kanal tada dobija svoj sadašnji naziv Port Milena. Podsjeća se da je, osim Velike plaže i Ade Bojane, u prošlosti kanal Port Milena predstavljao jednu od najatraktivnijih priobalnih lokacija na Mediteranu.
On je ocijenio da je nekontrolisana izgradnja stambenih i turističkih objekata, imala je za posljedicu postepeno pogoršavanje kvaliteta vode u kanalu. - Naime, u kanal su ispuštane otpadne vode, da bi posljednjih godina kanal preuzeo ulogu kolektora otpadnih voda. Kvalitet vode u kanalu je toliko degradiran da je skoro u potpunosti uništen nekadašnji jedinstveni ekosistem napisao je Petković.
Marina sa 380 vezova
Marina kod rta Đerane bi, kako je istakao Petković, mogla da primi oko 380 plovila. “Ulaz u marinu je dovoljno udaljen od obale, tako da ne postoji opasnost od njegovog zasipanja pijeskom.
Ipak, zbog izuzetno velikih talasa u zimskom periodu, neophodno je da kruna lukobrana bude oko šest metara iznad nivoa mora. Za zaštitnu oblogu lukobrana neophodno je koristiti velike betonske blokove.
Zbog toga bi prije donošenja konačne odluke o izgradnji marine bilo neophodno izvršiti dodatne analize koje bi obuhvatile kako ekonomske, tako i arhitektonske i estetske aspekte”, ocijenio je on.
Spriječeno izlivanje Bojane, ali i njeno samopročišćavanje
U toku 1926. počela je izgradnja solane. Istovremeno je počela i izgradnja nasipa prema Bojani koji bi štitio solanu od poplava. Odmah po završetku izgradnje nasipa, počeo je i proces zasipanja ušća kanala Milena u more.
“Dominantni talasi iz jugoistočnog i južnog pravca indukuju struju koja se kreće paralelno sa obalom i transportuje nanos Bojane od njenog ušća ka rtu Đerane. U proljeće 1932, ušće kanala Milena u more je bilo potpuno zatrpano.
Sve do prestanka bagerovanja u zoni ušća kanala, sam kanal i njegova okolina su predstavljali jedinstveni ekosistem u Evropi i svijetu
Izvoz soli kanalom, kako se navodi, bio je onemogućen, a brodovi se nijesu mogli sklanjati u njemu u slučaju nevremena. U toku 1932, solana je nabavila bager za održavanje potrebnih dubina na ušću kanala. Bagerovanje pijeska sa ušća kanala je vršeno sve do momenta od kada je cjelokupna proizvodnja soli transportovana isključivo suvozemnim putem.
“Sve do prestanka bagerovanja u zoni ušća kanala, sam kanal i njegova okolina su predstavljali jedinstveni ekosistem u Evropi i svijetu. Izuzetno pogodna klima omogućila je razvoj veoma raznovrsnog i bujnog biljnog i životinjskog svijeta. Zahvaljujući izvanrednom kvalitetu vode, kanal je postao i jedinstven rezervat za veoma raznovrsni riblji svijet”, ističe se u studiji.
To je, kako piše Petković, pogodovalo i naglom razvoju ribarstva na obalama kanala. “Fotografije kanala sa kalimerama postale su poznate u čitavom svijetu. Prestankom bagerovanja, ušće kanala Milena je skoro potpuno zasuto.
Međutim, postepeno su počele da se smanjuju i dubine vode i širine kanala i na ostalim dionicama kanala. Sa početkom razvoja turizma u ulcinjskom regionu počeli su da se javljaju i ekološki problemi duž kanala”, naveo je Petković.
Galerija
Bonus video:
