Dok njena baka Nedžmije Duli (64) govori o teškom životu i cjelodnevnoj borbi familije da se obezbijedi hrana za sjutra, djevojčica S.Đ. (6) ćuti i radoznalo posmatra gosta. Vjerovatno ga je zapamtila od prije mjesec dana iz Ulcinja, dok je bolesna, na livadi spavala na stvarima prekrivenim najlonom. Otvara kesu sa slatkišima, poklon redakcije “Vijesti”, ali njen pogled je i dalje čvrsto prikovan za ljude koji su je pronašli u jednosobnom stanu trošne skadarske zgrade, izgrađene za vrijeme Envera Hodže.
Ona živi u ujakovom stanu, sa još šestoro, od kojih je samo jedan zaposlen. To je novo utočište djevojčice, crnogorske državljanke, koju je sopstvena država pustila da sa majkom Rudinom danima spava na otvorenom, pošto ih je iz stana izbacio otac i suprug Said Đokić.
Slučaj djevojčice iz Ulcinja, eklatantan je primjer opštinskih i državnih institucija koje su se oholim odnosom grubo poigrale sa sudbinom djeteta, koje sada u Skadru sa majkom živi izgnaničke dane.
Otac neće da se javi na telefon
Nakon šest godina braka, od kojih su dvije posljednje protekle u svakodnevnim svađama supružnika, Said Đokić je prije mjesec iz stana sa stvarima na ulicu izbacio Rudinu i njihovu kćerkicu. Kao što su “Vijesti” već objavile, dijete je bilo bolesno i pod temperaturom. Rudina je obijala pragove lokalnih moćnika tražeći pomoć za sebe i djevojčicu. Za to vrijeme, dijete je bilo vani, prepušteno sebi i komšijama koje su joj davale da jede i pije. Kada je vidjela da Said ne popušta a država ne pomaže, Rudina je uzela kćerkicu za ruku i vratila se u Albaniju. Došla je kod svojih, u novu tjeskobu i nemaštinu.
Rudinu nijesmo zatekli u stanu, jer je, prema riječima njene majke, pošla na biro rada da se prijavi i traži posao.
Borimo se da se prehranimo: Baka Nedžmija
„Ne može se ovako. Stan je mali, a nas sedmoro“, kaže ona kršeći ruke.
Priča da je Rudina našla stan u zakup za 70 eura, ali da prvo mora da se zaposli. „Teško se živi, vidite i sami“, kaže i dodaje da njena unuka ne izlazi nigdje iz kuće. „Tu je po cijeli dan, gleda TV, pazi i igra se sa mlađim bratom od ujaka“. Sa ocem se djevojčica nije čula jer se ne javlja na telefon.
„Već dvije godine imaju problema u braku. Rudina nam je često dolazila, ali se i vraćala. Mislim da bi se i sad rado vratila da ima uslova. Pa i unuka često pominje Ulcinj i hoće da se vrati... Bog je nekako pogrešno podijelio karte - ne daje djecu onima koji ih hoće, a da ih onom koji ih tjera od sebe “, priča starica.
U sobi je i Rudinina kćerka iz prvog braka, ali ona ne želi da joj se pominje ime, jer je kako kaže njena baka, pred vjeridbom.
Konačno je i S.Đ. pokazala želju da makar klimanjem odgovori na neka pitanja. Izmamili smo joj i osmijeh.
„Nedostaje li ti Ulcinj“, pitamo je. Ona potvrdno klima glavom. Takav odgovor dobijamo i na pitanje da li voli mamu i tatu.
Pitamo je da nam kaže ime neke drugarice ili druga, da ih pozdravimo, ali okreće glavu.
"Moje dijete ima vaš pasoš": Rudina
„Ona nije išla u obdanište jer nije bilo para za to. Slabo koga zna“, umjesto nje, odgovara Nedžmije.
Sama protiv svih
Nedžmije kaže da je sve vrijeme znala da njena kćerka i unuka spavaju na otvorenom: „Zvali smo je da dođe, ali je ona govorila evo danas ću, evo sjutra ću. I sve tako, valjda je vjerovala da će joj Said dati sobu u tom stanu. U stvari ne njoj, nego svojoj kćerci“.
U međuvremenu, stigla je i Rudina - čim nas je vidjela i sjela, suze su počele da teku. Plačući objašnjava, vadi neke papire iz tašne, dokaz da traži posao i spas za svoje dijete...
Na pitanje da li hoće sa nama da se vrati za Ulcinj, kaže da to ne bi učinila ni u snu. „Gdje da se vratim, kome?! Svi su bili protiv mene, svi su vršili pritisak na mene. Ja sam bukvalno pobjegla iz tog grada jer su htjeli da mi uzmu dijete“.
„Proglasili su me ludom na kraju. Sama sam bila protiv svih i borila se za prava mog djeteta koje ima vaš pasoš. I umjesto da se bave tim, oni su vršili svakakve pritiske na mene i bavili se mnome. Sedam dana bili smo vani sa stvarima. Komšije su nam donosile da jedemo, nekad bi nas pustali i da prenoćimo kod njih, na terasi ili u stanu. Niko drugi nije okretao glavu dok se vi nijeste zaintersovali za nas“, priča Rudina.
Zgrada gdje S.Đ. sada boravi
Rudina je porijeklom iz Skadra i ima albansko državljanstvo. Kako je “Vijestima” saopšteno u ulcinjskom Centru za socijalni rad, brak Rudine i Saida pravosnažno je razveden. Said se obavezao na alimentaciju od oko 90 eura mjesečno, ali Nedžmije kaže da za posljednja tri, nije dao ni centa.
„Makar su to mogli da srede da se prima preko banke, a ne da se svaki put gledaju i da Rudina mora ići za Ulcinj po novac,“ kaže Nedžmije.
Kada se malo smirila, Rudina priča da bi voljela da njena kćerka uči u Ulcinju i nauči crnogorski jezik: „U Ulcinj bih se vratila samo ako nam Said da sobu koju smo uvijek koristile nas dvije ili da država obezbijedi smještaj i posao. Drugačije nikad“.
Počelo je od rođaka
Rudina tvrdi da je sve počelo od Saidovih rođaka. „Oni mu ne daju da nas vrati. Prije nego što smo pobjegle, dijete sam vodila u bolnicu da se utvrdi je li Saidovo. Ali i kad je analiza to potvrdila, pritisci na mene samo su rasli“.
Za sve vrijeme našeg boravka u stanu, S. Đ. nije promijenila izraz lica, osim kada smo uspjeli da joj izmamimo kratak osmijeh. Na rastanku, iz njenih plavih očiju izbijala je tuga. I kao onaj sneni pogled od prije mjesec koji je otkrio sav čemer njenog djetinjstva, tako je ovaj pokazao da ona sve zna, sve shvata i nažalost, sve pamti.
„Povedi me sa sobom majko. To su moje pare, daće mi ih tata kad me vidi“, prepričava baka unukine riječi kada je ispratilu majku u Ulcinj.
Dok odlazimo iz skromnog stana na četvrtom spratu trošne zgrade, pogled mami superluksuzno zdanje hotela Argenti, udaljenog svega trideset metara.
„Možda je za djevojčicu bolje da sada ne izlazi iz stana“, rekoh prijatelju zagledan u vesela lica preko puta.
Rudina sa kćerkom dok su bile na ulcinjskoj ulici
Ćute i ombudsman i država i NVO sektor
Da li je kancelarija ombudsmana Šućka Bakovića uputila neke preporuke u vezi sa slučajem ove djevojčice nepoznanica je, jer nijesu odgovorili na pitanja “Vijesti”. Oni su ranije, nakon pisanja našeg lista, zatražili izjašnjenje Centra za socijalni rad, ali se nijesu oglašavali, iako se protokolarno zalažu za zaštitu dječjih prava. Ministarstvo rada, u čijem resoru su ta pitanja, je takođe ignorisalo pitanja o tome ko će snositi konsekvence što je djete nekoliko noći spavalo na ulici i što je izbačeno iz očevog stana.
Oni su ranije odbili da odgovore zbog čega je došlo do propusta, pozivajući se na zaštitu ličnih podataka. Ni većina nevladinih organizacija, a iz ove oblasti ih je preko 500, ništa nije preduzela ovim povodom.
Galerija
Bonus video:
