Iako ga je korozija pozamašno uzela na zub i danas četiri decenije nakon izgradnje željeznički most na Maloj rijeci izgleda nestvarno. I sada je, osim prugom, bez velike muke teško doći do mosta, posebno sa kučke strane preko Momačkih greda. Kako je tek bilo krajem šezdesetih kada se krenulo u izgradnju čeličnog diva.
Most dugačak gotovo pola kilometra preskače na 200 metara visine bezdan kanjona Male rijeke. Da bi se u takvom prostoru napravilo takvo čudo samo za pripreme je trebalo truda i vremena za koliko bi se u pristupačnom terenu napravio čitav most.
Iako je 'Mostogradnja' napravila većinu mostova u ondašnjoj državi, ovo je bio posebni poduhvat, jer nikada do tada nijesmo vodili bitku sa takvim kanjonom”
A mostu se, dok je još nicao, divila i poznata španska revolucionarka i političarka Isidora Dolores Ibaruri Gomez, poznatija kao La Pasionaria.
“Nju je jedno popodne na gradilište mosta doveo Veljko Vlahović. Bila je vrlo zainteresovana kako će tu da se izgradi toliki most pa je postavljala vrlo smislena pitanja”, prisjeća se inženjer Gojković.
La Pasionaria je ostala poznata po revolucionarnom pokliču “neće proći”, a vjerovatno su tu njenu parolu sebi u bradu šaputali i brojni mještani okolnih sela koji su došli da rade na izgradnji mosta jer im se činilo gotovo nemogućim da će ikada ispod Momačkih greda zapištati lokomotiva i na 200 metara visine preskočiti Malu rijeku.
Ilija Keković, čiji su ruke namjestile svaku minu za temelje stubova budućeg mosta, ni sam nije vjerovao da se to može uraditi i da bi to teško bilo ponoviti.
Ruke koje su najmestile svaku minu za temelje stubova budućeg mosta: Ilija Keković, Foto: Zoran Đurić
“Ovi današnji majstori i stručnjaci ne bi to mogli tako. Imaju oni znanja i mašine ali nemaju toliku volju”, kaže Keković.
Tokom izgradnje mosta stradala su dva čovjeka. Stručnjaci bi rekli da je to, kada se ima na umu veličina mosta i nepristupačnost terena, veliki uspjeh.
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh Keković.
“Bilo je pravilo da radnik dobije jedno pivo. Inženjer Gojković je naredio da meni daju po dva, a uvijek bude poneko ko ne pije pa tu zakači još poneko, da se nakako ugasi oganj i s neba i iz kamena. To se svakako nije smjelo odraziti na rad i na sigurnost ljudi. 'Mostogradnja' je bila veliko i ozbiljno preduzeće”, objašnjava Keković, i danas vrlo krepak na polovini devete decenije života.
Danju gradio most a noću kosio livadu
Nizvodno nedaleko od mosta na 200-300 metara, kao ostrvo u kamenjaru kanjona, nalazi se povelika livada.
“Kad završimo radni dan i kad krene suton okrenuli bi reflektore prema livadi da naš kolega Milorad Mitrović može da kosi. Tako bi on po danu radio sa nama na mostu, a noću kosio i tako dok ne pokosi cijelu livadu”, priča Ilija Keković. On Mitrovića pamti kao neobično snažnog i radnog čovjeka.
“Mogao je raditi za trojicu i ništa mu nije bilo teško. Bio je neobično snažan i vrijedan čovjek. Još više lak da radi sve što treba. Trčao je gornjim dijelom mosta na 200 i kusur metara visine sa jedne strane na drugu kao po livadi. Bio je čudo i po hitrini i po snazi”, kaže Keković.
A baš Mitrovića i Kekovića, jedan od njihovih šefova Veselin Kosić, pamti kao najvrednije radnike.
Za šefovsku platu 40 jagnjadi
Kad je most izgrađen, mnogi radnici iz okoline bili su na muci šta će da rade pošto je Mostogradnja samo najbolje vodila sa sobom na sljedeće gradilište. Glavni geodeta Veselin Kosić pamti jednu zanimljivu situaciju.
Kosić, Foto: Boris Pejović
“Jedan naš radnik koji je bio iz tog kraja, ispod Vjeternika, bio je i te kako zabrinut hoće li imati sreće da ga Mostogradnja povede sa sobom. Ostao je sam u jednoj prostoriji u radničkom naselju, kolege se prikrali pa slušaju, a on će sam sa sobom na pola glasa:
“Dadoše ga Marku Nikeziću, a kamoli Božu Peroviću”, misleći na to da i njega lako mogu eliminisati kao što su tih godina, kako su govorili, dali crveni karton prvom čovjeku CK SK Srbije zbog liberalnih ideja i zahtjeva da se partija demokratizuje. Tada raditi u Mostogradnji značilo je imati sigurnu i dobru platu.
“Ja sam tada za moju platu, u proljeće kada su najskuplja, mogao kupiti 40 jagnjadi. Plata radnika jeste bila manja ali ne drastično jer je Mostogradnja i te kako vodila računa o dobrim radnicima. Nijesu žalili da plate i da nagrade onoga ko dobro radi”, kaže Kosić.
Stopa stuba veća od teniskog igrališta
Most je i danas najviši željeznički most na Starom kontinentu i među navišima na planeti. Kada se o njemu počne govoriti u brojevima, on postaje još impozantniji. Visok je 203, a dugačak gotovo 500 metara. Najviši stub je visok 136 metara, a njegova stopa je znatno veće površine nego tenisko igralište.
U most je ugrađeno 15 hiljada kubika betona i oko tri hiljade tona čelika. Samo čelična konstrukcija mosta teška je 2.150 tona. I tako unedogled, nevjerovatni brojevi i mjere. Na mostu je, kako kaže Veselin Kosić, radilo od 200 do 250 ljudi, a građen je od aprila 69. do septembra 72. godine.
Ovima je podvig i farbanje
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh Keković
Kada je riječ o stanju mosta i koroziji, Ilija Keković citira poznatog junaka sarajevske humorističke serije “Lud, zbunjen, normalan” Izeta Fazlinovića.
“Dobro kaže Izet, ovi današnji ne mogu ni da ofarbaju sve što smo mi napravili”, kaže uz osmijeh Keković.
Galerija
Bonus video:
