Kada je iz Nikovića došla u Šćepan Polje ratne 1943. godine, Danica Vuković bila je jedina pismena žena u selu.
U to doba malo je bilo onih koji su završili četiri razreda osnovne škole.
Baka Danica danas je najstarija, ne samo u Šćepan Polju, već u čitavoj Pivi.
Rođena je 25. decembra 1915. godine, bar tako lična karta kaže... Njen sin Tomo ističe da se tačan datum ne zna, pošto su sva dokumenta na Trsi izgorjela.
“Voljela bih da sam otišla prije, da nisam ove godine dočekala, ali sudbina je takva. Bilo lijepo ili ružno, mora se trpjeti. Dug je ovo vijek. Ne bih rada da mi niko ovoliko živi”, kaže baka Danica dok prebira po prošlosti.
Pita koga to priče starih ljudi uopšte zanimaju...
Druga su neka vremena došla i u njima ponekad kao da nema mjesta za prošlost i krepke starine koje su spremne da životne lekcije podijele sa mlađima.
A najstarija mještanka Pive, sa blagim osmijehom i obaveznim oslovljavanjem sa “sine”, kaže da ne zna jesu li ova vremena bolja od onih koje ona pamti, ali veli da zna da su drugačija.
“Vakta se mijenjaju, ljudi se mijenjaju, ali nekako se sve pretrpi”.
Kaže da se sjeća učitelja Vasa Dragovića i pjesmice koju je “deklamovala” na školskoj priredbi. Imala je, kako reče, nepunih pet godina, a pjesmica joj je posebno draga jer se zove “Molitva male Danice”.
“Malena sam neka, neka, od mene se mnogo čeka, moram mnogo htjeti, znati, moram šiti, tkati, prati. Moram biti laka, čila, pa ću svakom biti mila. Moram radit’ sve po kući, sve veselo pjevajući. Svakom posluha, miloj majci desna ruka. Ne zamjerite meni, budite dobre volje, a dogodine kazaću i više i bolje”.
Za supruga Milosava udala se 1943.
“Pokojni ćiko Petar je rekao kako poznaje Vukoviće, da su dobri, da je momak dobar i naćerali su oca te su me tako dali. Milosav je bio u Petoj brigadi i godinu i po za njega ništa nismo znali. Bila sam sa svekrvom. Pucalo se sa svih strana, nije se smjelo ni tamo, ni ovamo, popaljeno sve po selu, niko nije ostao. Nekako se rat preživio”.
Izrodili su osmoro djece, ali, nažalost, dvoje je umrlo ubrzo nakon rođenja, a jedan sin poginuo je u prošlom ratu u Sarajevu.
Dok briše suze, jer pominjanje djece pričinjava i ponos i tugu, priča da se svaki put porodila kući jer nije bilo mogućnosti da ide u bolnicu, da su se ona i suprug “borili i mučili samo da djeca na oskudijevaju”, da su djecu učili da budu “pošteni i složni”.
“Nikada ih nismo učili na nešto nevaljalo. Držali smo živo, oralo se, kosilo, grabilo. Moralo se raditi i u kući i na polju da bi djecu školovali. A najteže je bilo kada su bile seljačke zadruge. Sve nam digli, uzeli, a radne snage nema. Tri godine smo se mučili k’o Isus”.
Djeca su, kaže, učila dobro, izučila škole i svako otišlo za korom hljeba. Danas žive na tri kraja – Trebinje, Sarajevo, Beograd. Ali, starevinu ne zaboravljaju. Održavaju kuću, kada im dozvole prilike svi se okupe za Aranđelovdan, ljeti su svi na Ščepan Polju, a zimi je baka Danica kod djece. Ove godine možda ona i srednji sin Tomo i prezime na Šćepan Polju.
“Danas familije žive razdvojeno. Moraju zbog posla. Željni budu jedni drugih, ali takav je vakat došao i mora se tako. Sve otišlo što valja po svijetu, a po selima ostali đuturumi da se pate. A šta da se radi.
Ne mogu se mladi zadržati jer moraju da žive a ovdje nemaju od čega”.
Iako se “danas slabo uči od starijih”, ona tvrdi da je zadovoljna jer je njena “omladina sluša”.
Muče se, kaže, napuštaju posao, samo da bi bili sa njom.
Ima osmoro unučadi od kojih je samo jedna unuka, a ima i jednu praunuku.
Voljela bi da se mladi žene i udaju, rađaju djecu i što manje nerviraju, jer nerviranje čovjeka uništava.
“I neka u braku jedno drugo poštuju. Mora se nekad doći do grke riječi, nekad se svadi, pa se onda pomiri, ali moraju slušati jedno drugo, poštovati”, kaže baka Danica koja je bez domaćina ostala 1987.
Plete iz zabave i “napamet”
Iako slabo vidi, baka i dalje plete. Onako, iz razonode i po sjećanju.
“Nekada sam tkala. Danas ne mogu nikud na noge, ne mogu ručak spremiti, ali pomalo pletem. Zabavljam se malo. Pletem vunene čarape i priglavke. Ne vidim žice hvatati, ali znam napamet kako sam nekada radila”, priča dok iz kese vadi čarape koje je u zadnje vrijeme isplela.
Zima brzo dođe, a mlađima će, kaže, čarape dobro doći.
Duže od šest decenija pratila vrijeme na Šćepan Polju
Danica je od 1947. do 2010. godine bila saradnica Hidrometeorološkog zavoda Crne Gore. Vodila je zabilješke, pratila vrijeme na Šćepan Polju, a 2009. je od Hidrometeorološkog zavoda dobila zahvalnicu za doprinos u radu te službe.
Na pitanje da može vratiti vrijeme unazad da li bi što promijenila, kaže: “A šta bih? Što staro bira, mlado ne može”.
Vodi računa šta jede, ponekad uzme orahovaču
Daničin sin Tomo, profesor francuskog jezika, kaže da joj je ljekar još kada je imala 45 godina rekao - da joj je “život o koncu i da neće preteći”.
Ona ne samo da je “pretekla”, nego uvoliko “gazi” 103. godinu.
“Strogo vodi računa o jelu i ako vidi da joj nešto od hrane smeta, neće ga uzeti drugi put. Do skoro je voljela mliječne proizvode, a u zadnje vrijeme prijaju joj pržene paprike. Ništa slatko ne jede, ne puši, a sada povremeno uzme orahovaču”.
Sva su djeca završila škole, neko srednju, a neko fakultet, a sve to, priznaje Tomo, zahvaljujući njoj.
“Bilo je dosta zemlje, obrađivalo se, držali su stoku i odatle smo mi krenuli i ‘kupovali’ znanje po svijetu. Ona je bila ‘jaka’ na tu temu. Bitno joj je bilo naše obrazovanje, a vaspitanje se podrazumijevalo”.
Bonus video:
