Izbor pape je događaj koji uvijek, sam po sebi, skreće pažnju javnosti cijelog svijeta. Jer uvijek na svjetlo dana isplivaju neke manje znane priče.
U slučaju novoizabranog pape Horhe Marija Bergolja iz Argentine, crnogorskoj javnosti može biti interesantan i podatak da je ovog visokog katoličkog sveštenika svojevremeno zaredio Emilio Ognjenović.
A ko je Emilio Ognjenović?
Emilio Ognjenović
Emilio je, po ocu, porijeklom iz pivskog sela Mratinja, od bratstva Ognjenovića. Podaci o njegovom rođenju su različiti. Po jednima, Emilo je rođen u Olavarija, Buenos Ajres, a po drugima, rođen je na Cetinju 25. januara 1923. godine kao Milan Ognjenović.
Majka mu je bila Hrvatica iz Dalmacije. Brak njegovih roditelja, kako je to on naglasio u nedavnom intervjuu prilikom posjete Međugorju, “tekao je u izuzetnoj slozi i miru obasjan božanskom ljubavi, međusobnim poštovanjem i pažnjom”.
Iako je od nekih, kao i sam papa Franjo, bio optuživan da je u političkim prevratima u Argentini imao negativne epizode, Ognjenović je među katoličkim sveštenstvom stekao veliki ugled i nadbiskupsko zvanje.
Zahvaljujući ugledu koga je uživao, Emiliju Ognjenoviću, kao tadašnjem biskupu argentinske Mercedeske biskupije, ukazana je čast da 27. juna 1992. godine kao suzareditelj, zajedno sa apostolskim nuncijem Ubaldom Kalabresijem, u katedrali u Buenos Ajresu, zaredi u biskupski red sadašnjeg papu, a po rukama kardinala Antonija Kvaracina.
Ljubav oca i majke
Životni put Emilija Ognjenovića počeo je sa tragedijom. Milanova majka bila je krhkog, narušenog zdravlja i vrlo brzo nakon njegovog rođenja, teško se razboljela. Njen suprug se svom snagom borio za njeno ozdravljenje, ali bezuspješno. Umrla je vrlo rano, u tridesettrećoj godini svog života.
Briga o odgoju malog Milana pala je isključivo na pleća njegovog oca. Međutim, ubrzo se i njegov otac razbolio i umro, kako neki izvori kažu, zbog velike tuge i žalosti za svojom suprugom koju je beskrajno volio.
U to doba se inače stanovništvo iz Crne Gore, pa i iz pivskog kraja, u znatnom broju iseljavalo u Ameriku, posebno u Argentinu
Taj događaj kasnije je i sam Emilio (Milan) navodio kao primjer koliko međusobna ljubav i odanost u braku može biti velika, jaka. Pri tom je aludirao na jednu posve praktičnu, ali i duhovnu potrebu, da supružnici i današnjeg vremena, u svoju bračnu zajednici unesu makar djelić takve ljubavi, međusobne požrtvovanosti, povjerenja i odanosti, što bi ih činilo srećnijim i duhovno bogatijim, sposobnijim za savlađivanje mnogih prepreka i nevolja.
Smrt oca, Milanu je pričinila još veće teškoće. Glad, siromaštvo i krajnje loši uslovi života, koji su u to doba vladali ovim prostorima, primoravaju njegovu baku, kao jedinog preostalog krvnog srodnika voljnog i koliko toliko sposobnog da brine o njemu, da ga pošalje u školu u jedno malo mjesto u Argentini u blizini svetišta Gospe u Lujanu.
Ovdje bi se svakako trebalo podsjetiti da su, u to doba, rimokatoličko i grkokatoličko krilo hrišćanstva u Crnoj Gori, imali daleko korektnije i tješnje međusobne odnose nego što ih imaju danas. U mnogim crnogorskim mjestima u istim bogomoljama obavljali su svoje crkvene obrede i katolici i pravoslavci.
I jedni i drugi smatrali su sebe samo hrišćanima, po svemu bliskim jedni drugima. Zbog toga su se međusobno bez posebnih predrasuda prijateljili, družili, sklapali brakove. Odlazili jedni drugima i na slave i sahrane, bili na pomoći u svim nevoljama i neprilikama.
Dosljedan svom pozivu koga je odabrao, bio je uzoran sluga Gospodnji
Zbog toga ocu Milana Ognjenovića, kao pravoslavcu, nije bila strana crkvena služba i obredi katoličkih sveštenika. Mladom Milanu pogotovo, jer mu je majka bila katolik. Zbog toga Milan kao dječak, bez ikakvih predrasuda, odlazi na taj daleki put.
U to doba se inače stanovništvo iz Crne Gore, pa i iz pivskog kraja, u znatnom broju iseljavalo u Ameriku, posebno u Argentinu, zemlju bogatu srebrom, nepreglednim ravnicama sa vrlo rijetkim stanovnicima na njima, što im je ujedno obećavalo bolji život od onoga koji su mogli imati u Crnoj Gori.
Milan postaje Emilio
Dolaskom u Argentinu Milan mijenja svoje ime u Emilio. Naravno, to mijenjanje imena, odbacivanje onog krštenog koga su mu roditelji dali na Cetinju odmah po rođenju, nije bilo stvar njegovog izbora, njegove slobodne volje.
U to doba argentinske vlasti nijesu dozvoljavale da njihovi doseljenici zadržavaju imena svojstvena krajevima i zemljama iz kojih su u sve većem broju pristizali. Ona su morala biti čisto argentinska, ili, morala su po nečem da liče argentinskim, a u najgorem slučaju, imena su morala biti neka međunarodna.
Tako je mladi Milan dobio novo ime – Emilio. (Da li slučajno ili ne, u osnovi ovog imena, zadražana je neka fonetska asocijacija na njegovo prvo ime). Dolaskom u Argentinu Emilio (Milan) sobom donosi svu onu ljubav i pobožnost koju su mu još od samog rođenja roditelji ugrađivali.
Iako u godinama i sa oboljelim donjim ekstremitetima, zbog čega se otežano kretao, 2007. godine posjetio je i Međugorje
Kao takav, uz svu onu prirodnu obdarenost intelektom i bistrinom uma, koji su djeca crnogorskog i dalmatinskog kraja donosila na ovaj svijet samim rođenjem, brzo napreduje u školi. Isto tako, kasnije brzo i lako je napredovao i na izučavanju teoloških nauka. Kao katolički sveštenik, takođe.
Dosljedan svom pozivu koga je odabrao, bio je uzoran sluga Gospodnji. Sve ljude na zemlji gledao je kao svoju braću po Adamu, kao djecu božju, kao bogolika i razumna bića koju treba voljeti i pomagati im u skladu sa svojim mogućnostima i načelima hrišćanske doktrine koju je veoma dobro poznavao i koje se dosljedno držao i sprovodio u svom svakodnevnom životu.
Nadbiskup Mercedes-Lujanske nadbiskupije, Emilio Ognjenović, je zaređen 17. decembra 1949. godine u Nacionalnoj bazilici Lujan, Serafini. Poznat je i kao revni hodočasnik. Obilazio je mnoga sveta mjesta širom svijeta.
Iako u godinama i sa oboljelim donjim ekstremitetima, zbog čega se otežano kretao, 2007. godine posjetio je i Međugorje, odakle je ponio izvanredne utiske. Umro je 29. januara 2011. godine.
Lični ispovjednik Berislav Ostojić
Emilio Ognjenović nije jedina veza novog poglavara Katoličke crkve sa Balkanom. Njegov lični ispovjednik je fra Berislav Ostojić, koji je kao dječak iz rodne Hercegovine otišao u Argentinu, gdje sada živi u Buenos Ajresu.
Kao i drugi Hrvati koji poznaju novoga papu, ističe njegovu jednostavnost i skromnost.
“Novi poglavar Katoličke crkve, papa Franjo, skroman je, jednostavan i susretljiv čovjek, koji bi mogao biti obnovitelj crkve” izjavio je u razgovoru za Hinu lični ispovjednik kardinala Bergolja, hrvatski franjevac Berislav Ostojić.
Mitropolit Amfilohije na ustoličenju
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije predstavljaće Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) na inauguraciji pape Franja u Vatikanu, u utorak, 19. marta, rečeno je Tanjugu u Beogradskoj patrijaršiji.
U pratnji patrijarha Vartolomeja biće mitropolit pergamski Jovan Ziziulas, jedan od najvećhih pravoslavnih teologa
Mitropolit će u Vatikanu boraviti u pratnji svojih sekretara - protojereja Obrena Jovanovića i arhiđakona Igora Balabana.
Carigradski i vaseljenski patrijarh Vartolomej prisustvovaće 19. marta ustoličenju novog pape u bazilici Svetog Petra u Vatikanu. To će biti prvi put od podjele crkve 1054. godine da jedan vaseljenski patrijarh prisustvuje toj ceremoniji, prenosi Vjerska informativna agencija (VIA).
U pratnji patrijarha Vartolomeja biće mitropolit pergamski Jovan Ziziulas, jedan od najvećhih pravoslavnih teologa koji je predsjedavajući pravoslavne strane u teološkom dijalogu crkava.
U ime Moskovske patrijaršije, u Rim će otići "drugi čovjek" mitropolit volokolamski Ilarion Alfejev, zadužen za spoljne poslove.
Galerija
Bonus video:
