Hapsite svakoga ko može nositi pušku bez obzira da li je ili nije partijac, samo ako je sumnjiv i to bez saglasnosti tužioca i Centralnog komiteta.
Ovo naređenje Aleksandra Rankovića ministru unutrašnjih poslova Crne Gore Savu Joksimoviću proglasilo je državnim neprijateljem i koštalo života na stotine i stotine uglavnom obrazovanih i uglednih Crnogoraca zlokobne 1948. i tokom narednih nekoliko godina. Samo iz Crne Gore, prema zvaničnim podacima državnih bezbjednosnih službi, koji su obznanjeni početkom devedesetih, na Golom otoku robijalo je oko četiri hiljade ljudi iz Crne Gore.
Rankovićevo naređenje zapisano u knjizi “Od ideje do stradanja” kao da još odzvanja u ušima njenog autora Vojina Strahinje, koji je tih nesrećnih godina sa braćom Milom i Markom robijao po tamnicama od Bogdanova kraja i Kotora do Bileće i Golog otoka. I pored neopisivih patnji i muka dočekao je Vojin krepak 96. godinu, ali se plaši da neće dočekati da se prizna taj zločin i da se rehabilituju nepravedno hapšeni i umoreni.
“To što se posljednje dvije decenije ne čini ništa po pitanju priznanja tog stravičnog zločina, najblaže rečeno, nije ljudski. Prije dvije decenije bila su velika obećanja najviših predstavnika vlasti da će se makar izviniti za zločin, da će ljudi biti rehabilitovani. Od toga nema ništa, sve je ostalo na pukom obećanju. Sad želim da ih podsjetim šta su obećali i da nijesu ništa ispunili”, kaže Strahinja.
Kada su došli na vlast “mladi, lijepi i pametni” obećali su žrtvama golootočke torture priznanje tog zločina i rehabilitaciju. Obećavali kad im je trebalo da dođu na vlast
Kada su došli na vlast “mladi, lijepi i pametni” obećali su žrtvama golootočke torture priznanje tog zločina i rehabilitaciju. Obećavali kad im je trebalo da dođu na vlast.
“Zbog toga je za njih glasalo na desetine hiljada ljudi, uglavnom članova porodica stradalnika. Od toga nije bilo ništa, pa ispada da je akutelna vlast zloupotrijebila nečiju ličnu i porodičnu tragediju za dnevno političke potrebe. Da je riječ o vrlo gruboj manipulaciji, davno je u parlamentu upozorio poslanik Narodne stranke Dragan Šoć. On je tada rekao :“Kada ste zavisli od glasova i podrške birača, vi ste izmanupulisali ove nesrećnike koji su stradali po liniji IB”, kazao je Šoć sredinom devedesetih u parlamentu, a ostalo zapisano u Strahinjinoj knjizi.
Manje-više u svim državama nastalim raspadom SFRJ nešto je rađeno po pitanju Golog otoka osim u Crnoj Gori.
“U Sloveniji su, koliko znam, posmrtno rehabilitovani ljudi i porodicama nadoknađeno. Ljudima su vratili činove i zvanja. Nešto slično se radilo i u Hrvatskoj, a sad čujem da se nešto radi i u Srbiji. Kod nas ništa. Prevarili su građane obećavajući da će rehabilitovati ljude i pronaći grobove”, kaže Strahinja.
Glavna krivica ogromne većine golootočana, kako kaže on, bila je što nijesu htjeli da blate ljude.
“Bila su to čudna vremena lova na ljude. Svako je mogao skinuti glavu svakome ko mu smeta samo ako je “sumnjiv”, a u najvećoj opasnosti bili su oni koji nijesu htjeli da blate ljude, da pljunu na brata, kuma ili prijatelje, da špijuniraju. Takav zločin je napravljen prema ljudima, a nijesam čuo da je ikada iko odgovarao”, podsjeća Strahinja.
Jovo je od čudnog materijala
Glavni čovjek ondašnje vlasti za Goli otok, general Jovo Kapičić, tokom prethodne dvije decenije kategorički je negirao golootočki zločin. On je tvrdio da su ljudi samo bili sklonjeni, da nijesu zlostavljani i da im je zdravstvena zaštita bila bolja nego u bolnicama u ostatku države, da su ih liječili ljekari koji su brinuli o Titovom i zdravlju politbiroa . “Bilo bi naivno od zločinca očekivati da prizna zločin.
On i nijedan drugi zločinac neće priznati šta je uradio bez velike muke. I učiniće sve da opravda ili potre zločin. Isto tako treba reći da Jovo tu ništa nije izmislio. On je samo izvršavao što mu je naređeno i to je radio bez ostatka. A po karakteru je takav da bi po mrtvima gazio i ne bi ga boljela duša. On je od takvog materijala”, priča Strahinja, bez trunke ostrašćenosti i grča na licu.
Jova je poznavao prije Golog otoka i rata.
“On je dvije godine mlađi od mene, ja sam rođen 1917. Vrlo mlad je primljen u pratiju, možda i prije mature. Bio je jedan sukob u cetinjskoj partijskoj organizaciji i tada se pokazao kao ekstreman”, kaže Strahinja.
“On je dvije godine mlađi od mene, ja sam rođen 1917. Vrlo mlad je primljen u pratiju, možda i prije mature. Bio je jedan sukob u cetinjskoj partijskoj organizaciji i tada se pokazao kao ekstreman”
“Radio sam u finoklesarskoj radionici u kojoj su, pored ostalog, prepravljani spomenici koji su donošeni sa švapskih grobalja. Bio je to onaj crni češki mermer. Bio je tu jedan inženjer iz Splita, Mate, koji je crtao na tom mermeru. Pita me on jednom znam li Mila Kapičića.
Kažem znam, to je Jovov otac, a on mi kaže da je donesena mermerna ploča da se prepravi i da se od nje napravi Milu spomenik. Tako je i urađeno i ona je donešena na Ugnje i postavljena”, priča Vojin Strahinja.
Golgota jedne porodice
Iako je nebrojeno porodica uništeno u tim besudnim vremenima, nema ih mnogo koje su kao Vojinova platile visoku cijenu “izdaje”. U njegovoj knjizi i sjećanjima zapisana je mučna istorija porodice Strahinja. Prvo je sredinom maja 1950. godine uhapšen njegov mlađi brat Milo. U vrijeme hapšenja radio je u Centralnom komitetu. Na Golom otoku dobio je tuberkulozu i nakon godinu je zajedno sa drugim teškim bolesnicima otpušten na liječenje. Vojin je uhapšen tri i po mjeseca poslije Mila. Tada je bio na dužnosti zamjenika sekretara glavnog odbora Narodnog fronta za Crnu Goru.
Pošto nije pristao da potpiše pristupnicu UDB-i početkom 1951. određena mu je administrativna kazna dvije godine prinudnog rada. Kaznu je odslužio na Golom otoku. Stariji brat Marko uhapšen je početkom februara 1951. Na slobodu je pušten krajem novembra 1956. Sa Golog otoka dolazi potpuno narušenog zdravlja i 16 mjeseci nakon toga umire u 44. godini. Sredinom juna 1958. godine dolazi do nove hajke na “sumnjive”.
Opet hapse njegovog brata Mila. Ionako loše zdravstveno stanje brzo se pogoršalo.
“Iako je ljekar tražio da ostane u bolnici na Cetinju, vratili su ga u zatvor. Meni je ljekar rekao da je stanje vrlo kritično i da će ako ostane u zatvoru umrijeti.
Obratio sam se našem prijatelju Filipu Bajkoviću, predsjedniku Izvršnog vijeća. Rekao je da se to ne smije dopustiti i da osuđenici i za najteža krivičnna djela imaju pravo na pomoć ljekara. Uputio me je na Andra Mugošu, predsjednika Službe državne bezbjednosti. Kada sam se nakon više neuspjelih pokušaja sreo sa Mugošom, rekao mi je :” Milo treba da se odrekne politike ili da ugine”.
Rekao sam mu po čijoj preporuci dolazim i Milo je sjutra pušten iz zatvora i smješten u bolnicu na Cetinju”, kaže on. I Vojin i njegova braća, kao i mnogi drugi golootočani nakon robijanja na slobodi su bili samo uslovno. Bili su, kako kaže, jedni od najstarijih stradalnika ovog progona, stalno pod prismotrom i pritiscima da rade za državu. Da su htjeli da “sarađuju”, ne bi robijali.
Bonus video:
