Grahovo je odavno neraskidivi dio crnogorske istorije. Mještani se plaše da bi varoš, koja je do 1964. godine imala status opštine, mogla postati istorija.
Svjesni da se stalno nalaze između sna i jave, prošlosti i budućnosti, Grahovljani se boje da bi i pored svih dobijenih bitaka i silnih junaka ovu, možda najvažniju bitku – za opstanak, mogli da izgube. Stanovnika je sve manje, varoš izgleda kao da je njenim ulicama tek protutnjao uragan, a mještani se žale da su zaboravljeni.
„U svakom mjestu vidim napredak, jedino Grahovo iz dana u dan nazaduje. Nekada je ovdje i Bog pomagao, a sada smo potpuno zaboravljeni. Ne znam zašto su sada svi digli ruke od nas. Ne zna se kada je u Grahovu gore – ljeti kada je velika vrućina ili zimi kada napada snijeg, kada niko ne čisti puteve put sela. A, struja je tek priča za sebe. Koja god partija ovdje dođe, slušajući ih, čovjek bi pomislio da u Grahovu teče med i mlijeko. Čim odu, zaborave na nas. Čini mi se da je narodu najbolje da pobjegne odavde, jer ovdje nema života“, sa tugom u glasu priča Miladin Kovačević, poznatiji kao Mrki, najveći stočar u grahovskom kraju.
Miladin ima 80 ovaca i pet krava i muku muči kako da ih prehrani, jer je obećana pomoć zatajila.
„Tarzan Milošević mi je obećao pomoć u hrani. Rekli su da se prijavim, što sam i uradio, a nijesam dobio nijedno kilo žita, niti jednu balu sijena. Samo prazna obećanja. Snalazim se, ne daj Bože nikome vjerovati. Neću ja pred nikšićku Opštinu voditi krave i ovce, već pred Vladu, a onda će stoka, vjerovatno zbog takvog čina, sa mnom u Spuž“, sa ogorčenjem priča ugledni stočar.
Mnogo je u Grahovu „ranjenih“ poput Miladina. Boli ih duša jer im je teško da gledaju kako nekada ugledna varoš postaje prošlost.
„Do 1964. godine Grahovo je bilo opština. Kako nam ukidoše opštinu i kola krenuše niz brdo. Ali, do zemljotresa su ta kola polako išla, poslije njega jurnuše. Baš je 1979. godine zagrmjelo u Grahovu. I još grmi. A, onda dođoše partije, ljudi se podijeliše, a sve je to najviše koštalo seljaka“, priča osamdesetpetogodišnji Jovan Kapor.
Kada slučajni prolaznik prošeta Grahovom ima utisak da je zemljotres bio juče. Mještani kažu da se i njima tako čini, ali ih boli što “danas” nikako da stigne.
Od nekada čuvene Grahovske pjace, koja je nekada imala više od 20 radnji, kafana i mesara, ostale su samo ruševine. A, hotel kojim su se nekada dičili, pretvoren je u deponiju.
Nekada je u Grahovu, koje je 1991. godine imalo 1.170 stanovnika i oko 300 učenika, bilo pet fabrika – za preradu malina, ljekovitog bilja, proizvodnju dugmadi, katrana, pilana i pogon za izradu rezanog alata.
U varošici koja je 24 kilometra udaljena od mora, a pedesetak od Nikšića, sada ima oko 800 stanovnika, blizu 40 učenika, i samo dvije prodavnice i isto toliko kafana i obećanja da bolje sjutra dolazi.
„Nekada je Grahovo bilo ravno Nikšiću. Imali smo bolnicu, banku, fabrike, oko 500 zaposlenih..."
„Nekada je Grahovo bilo ravno Nikšiću. Imali smo bolnicu, banku, fabrike, oko 500 zaposlenih. Sada je zaposleno samo osoblje škole, dva-tri putara i matičar. Nikada se nije desilo da nemamo struje duže od četiri dana, a ove godine u mraku smo bili čak 13 dana. Današnji kapital Grahova samo su brana i put. Nažalost, ne i ljudi, jer odlaze“, kaže Kapor dok mještani ironično dobacuju da je i kapela „bogatstvo“ Grahova.
A, varoš bogom data za život – sa južne strane osjeća se miris mora, sa sjevera razgaljuju vjetrovi, a prošle godine dobila je i novu magistralu.
Mada je saobraćajnica, umjesto da dovede, odvela turiste, jer stidljivo postavljena tabla i uzani put nijesu baš dobra garancija da će neko svratiti.
Unutrašnjost nekadašnjeg hotela
Nema vajde od prošlosti
Dičili su se Grahovljani nekada poljoprivredom, zanatima, industrijom... Ali, i mladima kojih je bilo dosta.
„Da bi se vratili mladi potrebno je da država posveti više pažnje ovom mjestu, da se uloži novac u kvalitetne projekte iz poljoprivrede, da se napravi nešto u ovoj srušenoj varošici“, kaže starina Kapor.
Ivan Bulajić je jedan od mladih koji želi da vjeruje da Grahovo ima budućnosti. Istina, i on je više okrenut primorju nego mjestu slavnih predaka, ali nada se da će i za njega i za ostale, u mjestu odakle sa uzvišenja Umac bdije Sava Kovačević, biti mjesta.
„Ne treba živjeti u prošlosti i od prošlosti. Treba se okrenuti sadašnjosti i budućnosti i pokušati stvoriti bolje uslove za život. Grahovo ima zemlju, vodu i put. Istina, struja nam je veliki problem, jer već dvadesetak godina imamo neredovno snabdijevanje. Međutim, kvalitetni projekti bi zaustavili iseljavanje i ponovo bi probudili Grahovo“, pun je optimizma Bulajić.
Odsanjali ruski san
Kompanija „Grahovo medical centar” je 2008. godine kupila imovinu bivše Zemljoradničke zadruge kojoj pripada i hotel i obećala njegovu rekonstrukciju, gradnju ruskog naselja u grahovskom Gornjem Polju i kampa pored jezera
Prema novim najavama, rekonstrukcija hotela i gradnja centra trebalo bi da počne na proljeće. Centar bi imao 38 apartmana, ordinacije, rekreativne i druge prateće sadržaje, a gradili bi se i stanovi za osoblje.
Mještani, navikli na neispunjena obećanja, kažu da su prije četiri godine odsanjali “ruski san” i da ne vjeruju da će taj san postati java.
Spomenik Savi Kovačeviću
Galerija
Bonus video:
