Zanimljivo je bilo razgovarati sa četrdesetpeto godišnjim Nikšićaninom Dragoljubom Bigovićem, koga prijatelji zovu Garo. Bez riječi, samo osmijesi i ruke. I tišina.
Dovoljno da o njemu saznamo sve što nas interesuje. I da ne tražimo „prevodioca“. Kao jednogodišnja beba imao je upalu mozga i od tada je gluvonijem. U Kotoru je završio osnovnu i srednju školu. Postao je tapetar, iako to nije volio. Njegova ljubav je drvo. Zato je, kada se vratio kući, odlučio da radi ono što voli.
I dok ekipu „Vijesti“ gosti Garova sestra Kosa, on se sređuje da na fotografiji ispadne što ljepši. Ovu priču će pročitati mnoge djevojke, i ko zna... Odlazimo do njegove sobe da nam pokaže šta to spretne ruke znaju da naprave.
Drvene lampe, lusteri, stolovi i stolice na rasklapanje, sanduci za nakit i, ono na šta je posebno ponosan, lampa u obliku Ajfelovog tornja. Nijesu nam bez razloga rekli da Garo ima „zlatne“ ruke. Sve je uradio sam. Bez mašina, jer njegove ruke, kako „reče“, dovoljne su da ostvari sve što je zamislio. I struju je sam sproveo.
Pokazuje nam police, viseću i radni sto, ramove za slike. Tu su i podmetači, korpe, razni ukrasi. Sve njegovih ruku djelo. A osmijeh ne silazi sa lica. I sjaj u očima, koji je nekako poseban. Taman kao i njegove rukotvorine. Vodi nas do garaže, koju je sam ozidao, da pokaže kako izgleda njegovo radno mjesto.
Čim je otvorio vrata, prizor od koga bi se mnoge domaćice postidjele. Tepih, fotelja, šporet na drva, radni sto, police sa alatom. Sve uredno i čisto, sve složeno „pod konac“. Na sve pohvale odgovara nam ponosnim osmijehom. Čak nam se i Tito sa zida garaže smije. Ispred kuće stoji vrteška za veš. I ne samo ispred njegove kuće. Mnoge komšije imaju vrtešku koju im je Garo napravio.
I kapija ispred kuće njegovo je djelo. Pitamo ga zašto ne prodaje to što napravi, jer mogao bi nešto i da zaradi. Objasnio nam je da ne bi dobio onoliko koliko njegovi radovi vrijede, pa zato i pravi samo za prijatelje i sebe.
„Kaže“ nam da ne voli da se piše o njemu, i onako usputno „pita“ kada će da izađe tekst. Da zna da „kaže“ ako ga neko bude pitao. Njemu to inače ne treba. Naravno, da mu nijesmo povjerovali, čak i da nam njegovi prijatelji nijesu rekli da voli da bude u centru pažnje. Jak stisak ruke, osmijeh i pogled koji govori: „Dođite opet“. Tako se Garo rastaje od svih. I ne bez razloga, svi mu se vraćaju.
Grci ne plaćaju
Garo voli i da kuva, pravi kolače, a hobi mu je sakupljanje olovaka. Ima ih oko 350. Pokazuje nam suvenire sa putovanja. Putovao je dosta po Srbiji. Bio je i do Soluna, gdje je preko Organizacije za gluvonijeme dobio posao.
Ali, Grčka mu nije ostala baš u lijepom sjećanju. Ispalo je da je tamo radio za džabe, a Garo to ne voli. Cijeni novac, a njega, nažalost, nema dovoljno. On i sestra žive od 160 eura penzije koju je Garo naslijedio od majke. Ali, vrijedni su oboje, pa se snalaze nekako.
Galerija
Bonus video:
